JBB: An Artblog!
Claire Keane
Sade Olutola
No title available
styofa doing anything
Origami Around
⁂
YOU ARE THE REASON
pixel skylines
No title available
titsay
Three Goblin Art
No title available
@theartofmadeline
Cosmic Funnies
Jules of Nature
TVSTRANGERTHINGS
Xuebing Du
tumblr dot com
$LAYYYTER
seen from United States
seen from India
seen from Lithuania
seen from Malaysia
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from Japan
seen from France
seen from Malaysia
seen from United States
seen from Malaysia
seen from United States
seen from Germany
seen from United Kingdom
seen from United Kingdom
seen from United States
seen from Ireland
seen from United States
seen from Türkiye
@zelenislon
Meni je ovo ovako bezveze. Kad smo kao veliki. I kao smo odrasli. Nešto smo odgovorni i imamo neke svoje živote na dvije strane planine. Meni je ovo ovako bezveze. Kad ne mogu da ti kažem – volim te. Nego moram nešto okolo naokolo. Da ti stavim do znanja. A da ti ne kažem. I te neke stvari odrasle. Ja…
Kad kažem da je način na koji ti dječaci iskažu ljubav puno ljubavniji i istinskiji od onog kod djevojčica, sve djevojčice zaslužuju da im objasnim na kakve dječake mislim. Dječak je definicija bez godina koja ne obuhvata instagram trendsetere, hipstere, influensere, modne dizajnere i ove koji imaju bolju manikuru od mene. Ovo posljednje uopće nije …
Petak je dan za sabrat’ se. I da se smiriš. I da pedeseti put sebi kažeš da nećeš više da provodiš ni minutu sa ljudima koji su usisivači pozitivne energije, jer je, eto, nisi našao na putu. I petak je dan da to fakat ispoštuješ. Ostaneš kod kuće, odlučiš da se rastežeš po podu. Da …
Mogu li ponovo da budem mala djevojčica i da se naljutim na tebe, ali da se baš onako strašno naljutim, pa da ne pričamo jedno tri dana? Može li da budeš dječak, pa da dođeš i pitaš me zašto sam ljuta, pa ti ja kažem: “Nisam!” i da nastavim da se durim, jer čak i …
Mašta. Ne loša, ali ipak loša mašta. Loša da je bolesna. Znojne majice opet. Koljena! Zadaci, brojevi, skice, slova…bilo šta da nema prostora za razmišljanje. Eto! Tako je to. Svi ti strahovi kad sebi dozvoliš da si slab, ništavan i ovisan o tuđim pogledima, tuđim dodirima i tuđim osjećajima. Traženje sitnih razloga. Ona tmina što …
– Hoćeš još dugo biti ljut na mene? – Ne znam. – Pa koliko si ti to isplanirao? – Pričat ćemo sutra. – Ja sutra odoh, znaš? I bit ćeš tužan kad ja odem, a ti ostao ljut na mene. – Izađi. Nisi poželjna u prostoriji. – Pojedi govno. – Šta si rekla? – Ništa! …
Zelenislon opet na OutLoud.rs
– Pa kako to tako? – On je težak čovjek, ali to nije od danas. To nije od juče. To je tako oduvijek. Sa njim nema sporazuma. Sa njim nema lijepo. Juče sam, nakon što sam završila posao, sjela u tramvaj i tom linijom otišla do kraja. Onda sam prešla u drugi i opet otišla …
Uvijek sam imala sve idealno zamišljeno. I to je tako moralo da bude. I tako sam mislila da idealni zamišljeni, a i stvarni, zagrljaj mora da bude ogroman i da bude kao poklopac, da nestanem ispod njega, da bude kao veliki jorgan. I uvijek se na kraju ispostavljalo da nikad ništa nije bilo onako kako …
Zelenislon opet na OutLoud.rs
Ja sam htio da ti mogu napisati k’o onaj lik: „Ovo je sve da bih tebe nasmijao“, ili tako nešto. Izvini, ne znam sad šta je tačno napisao. Znam da je o nekom liku imena Uve i da sam ostao na toj posveti danima, mislima. Na tvom osmijehu. Na mojoj želji da tebe nasmijem, da …
Zeleni slon će da piše i na blacksheep.rs
Ja nisam nikad mislio da će mi duša biti ovako prazna bez tebe. I da će hodanje biti besciljno kad nisi sa moje lijeve strane. I da će knjige biti glupe da se čitaju kad nemam tebe da ti kažem kakav okus ostavljaju. I da nema smisla da kuham, ako ti nisi tamo na stolici …
Zelenislon od danas, sedmično piše na OutLoud.rs
Homesick
Htjela bih da idem kući napokon.
Ovo pakovanje kofera je never ending story. I muka mi je, majke mi.
Otkad znam za sebe, mi nismo imali našu kuću, naš stan. I uvijek je bilo: malo-malo, pa haj' se seli. I to je super zanimljivo kad si dijete. I super je zanimljivo i kad odrasteš.
To je malo-malo pa nova ulica, novi kraj, novi ljudi...novi prozor za isto nebo.
I strašno sam voljela to. Da nemam nešto što zovem dom. Da uvijek mogu naći novi.
Toliko sam to voljela da sam bila potajno tužna kad smo kupili naš vlasitit stan i kad sam dobila svoju vlastitu sobu. Mogla sam čak da odaberem da mi zidovi budu plavi, pa kasnije dinjasti. Pa mi je ćaća psovao kad je morao da guli stare boje sa zidova, da bi nova ispala baš onakva kakvu ja želim, a sve to dok sam ja na Uni, jer čovječe, nemoj da mi propadne ljeto, ali nemoj ni da soba ne bude dinjasta.
Eto, to je bilo malo bezveze, jer ta soba je sad zauvijek tu i nemaš drugu bez obzira na boju.
I onda sam opet našla nove sobe i prozore i mogla sam da vidim kosturnice, nebo i krošnje stabala kroz te prozore, da udahnem smog i da znam da sam kod kuće.
I uvijek sam bila presretna kad sam mogla da se pakujem, da idem.
I onda sam našla onaj prostor između tvojih ruku koji je mogao da bude baš savršen dom, baš savršena kuća.
Odatle sam mogla da vidim sve što mi srce poželi i tu mi niko nije mogao ništa.
I hoću kući. Ovaj put za stvarno i zauvijek. I nema veze koje su boje zidovi, ni kako miriše zrak.
Opet.
Trebalo je dva dana ilitiga 48 sati ili 2880 minuta. Ili kako god hoćeš.
Ili je, ili je trebalo da stan počne da miriše na tebe.
Eto toliko je trebalo da se nedostajanje nakoti ovdje pored mene i da me sad živu smori.
Poisitha.
Zamisli da imaš malu sobu i u toj sobi jednu fotelju u koju voliš da se zavučeš, skupiš noge, sav se skupiš i čitaš knjige. Eto.
Ti si meni ta fotelja.
I zamisli sad, neko odnese tu fotelju. I šta sad čovjek da radi?
Kreneš da se skupiš, ne znaš gdje bi. Hoćeš da sjedneš, pa se vrtiš ukrug i tako... malo sam ti k'o budala.
Malo me, malkice, ovo nedostajanje izbacuje iz ritma. I čuči ovdje pored mene. I bocka me tišinom. Bocka me ovom sekundaricom koja odzvanja u tišini. Bocka me pitanjem: „Šta ću kad odeš zauvijek?“, jer se mala odlaženja jednog dana pretvore u odlazak zauvijek.
Ali nije to tako strašno. Stvarno nije. I nemoj da se brineš što te nema.
O tome ćemo da mislimo kasnije. O tome ćemo da pišemo na ljeto ili jesen kad se sve smiri i nedostajanje naraste poput rijeke i zamuti mi pogled na bilo šta osim na tvoja leđa u odlasku.
O kako sam uvijek mrzila da gledam leđa koja odlaze od mene, kako je to najveća izdaja koja postoji!
Hoćeš li, molim te, da odeš dok budem spavala? Pa ću ja kad ustanem da sebi kažem: „To je opet samo malo odlaženje. To nije strašno. O tome ćemo da mislimo kasnije.“
Tako sam
Ne znam kad sam bio sretan, a da je bilo bez tebe. Nasmijan jesam. Lud i aktivan isto. Užurban i bijesan i tužan i tih.
Možda jesam nekad prije tebe, dok nisam znao da postojiš tu negdje, par kilometara od mene. Dok te nisam otkrio... k'o tajno mjesto, k'o vrh neke litice sa koje puca nevjerovatan pogled, k'o slap rijeke s kojeg ne možeš maknuti oči.
Možda prije tebe jesam.
Bez tebe ja nisam nikad bio sretan i to je tako ofucana rečenica da bih najradije, evo sad, ugasio ovaj laptop, ali neću. Jer to tako ofucano jest', ali jest'.
Eto i ofucan sam bez tebe. I neka sam. To smo sve mi krivi.
Ti što si otišla tamo i ja što sam ostao ovdje i sve ovo naopako što se desilo, a pojma ja nemam kako se to zakotrljalo, gdje je zapelo ni odapelo i u vraga vražjeg sva ova slova kad ni njima ne mogu da objasnim šta se desi između dvoje ljudi pa se odmaknu jedno od drugog isto da ih je praćka ispalila u suprotnim pravcima!
Eto!
Šta je bila naša praćka?
I gdje smo odletjeli?
Dva mala kamena.
Eto to sam sad. Urbanov robot.
Imam tipke. I upališ me. Ugasiš me. Između toga radim sve k'o i do sad.
Samo, druže, nisam sretan. Nasmijan jesam. I sve sam.
Ali nisam k'o kad smo prali prozore i nisam k'o kad sam te grlio i imao tu na dohvat ruke. Nisam čak ni k'o kad smo se svađali. Tad sam još mislio da se nešto može spasiti.
Sad ni to.
Kraj tebe sam mogao sjesti spokojan i biti sretan sam sa sobom. Sad mi treba uvijek neko da popuni sobu, da ne budem sam, da nije gluho oko mene. Da nije bez ičijeg glasa onda kad bi trebalo da nije bez tvog.
Eto tako sam. K'o mali Urbanov robot.
Doručak, podočnjaci i uštipci
Ima jedna noć koje mi žao što sam je propustila.
A bila sam tu, kraj tebe.
I propustila sam i tebe i tu noć.
Bilo je tih noći kad smo sjedili zajedno i raspredali i svijet i život i sve gluposti koje su nam pale na pamet. I bilo je tih noći kad si me nagovarao da se zavučem u tvoj zagrljaj i da ostanem tu do jutra.
I zavlačila sam se. I odbijala da ostanem do jutra. Znaš, imala sam neke važne obaveze! Kao što je bježanje od jutarnje iskrenosti, bježanje od zajedničkih doručaka, pravljenja uštipaka, posmatranja jutarnjih podočnjaka i svega što čovjeka može navesti da se zaljubi.
I ima ta jedna noć kad sam se uvukla, opet ne htijući da ostanem i kad sam osjetila kako tvoje srce bubnja tu kraj mene, tu u tebi.
I kad sam te pitala zašto ti srce tako snažno udara, rekao si: „Zar se osjeti? Ma to u mene tako uvijek.“
A ja sam znala da lažeš. To ne može tako uvijek.
Ali nisam smjela da sebi kažem, tiho u svojoj glavi: „Hej to je zbog tebe. To je isto kao i što tvoje radi kad ga vidi.“
Mislila sam: „Šta ja znam o medicini i ludim srcima osim Uvoda u anatomiju i Cristine Yang.“
I kad si opet rekao da ostanem, ja sam rekla nešto kao: „Moram da učim, da se naspavam, da ovo, da ono...“ ili tako neku glupost.
I tako sam propustila tu noć. I tebe sam propustila.
I džaba što sam propustila sve doručke, podočnjake i uštipke, metoda nije htjela da upali. I ako čuješ da se moje srce baš onako blentavo bučno glasa negdje kraj tebe, odmah da znaš to je u mene uvijek tako. Imam neke aritmije i tahikardije i sijaset gluposti kraj tebe.
Kako si mi malkice slomio srce
Ja sam baš kontala da je moje srce lijepo ušuškano u tuđe ruke i da ne može više ništa da mu se desi.
I nekako sam smetnula sa uma da je ostao mali dio za koji sam saponom zakačila tebe, dok nisi pogledao drugu djevojčicu i rekao mi da želiš da te otkopčam da odeš tamo.
Da se zakopčaš na drugo mjesto.
I onda sam ja mislila da li je tebi ljepše tamo i da li ti više nije lijepo tu.
I zaboravila sam da sam ja zakopčana na drugo srce, a ne na tvoje i da nemam pravo da mi bude teško, ali eto jeste.
I rekla sam ti da možeš da ideš, da budeš drug neke druge djevojčice i da ću ja da ostanem tu da se igram ako slučajno poželiš da svratiš u moje dvorište.
Eto, tako si malkice slomio moje srce onda kad sam baš očekivala da je ono sigurno i da više niko ne može ništa da mu uradi.
Mislim, na kraju, da djevojčicama neko mora da ostane da im tajno lomi srca i da ni same ne znaju kako to uspije da se desi. Kako to da jedan mangup i kad se otkači, ostane zakačen!?
Opet o vremenu
Nije o kiši i snijegu ni o tome kako je zahladnilo ovih dana. Nije o tom vremenu. Nego je o nevremenu.
Znam ja da je glupo o tome da se priča. Znam „da je trebalo da se desi, desilo bi se“ i sve te fazone znam, ali eto...
Zašto mi nisi odgovorio na ćao u haustoru zgrade, još prvi put kad sam se usudila da ti kažem jedno ćao, nego si me onako zbunjeno pogledao i prošao pored mene, pa ja onda nisam više nikad prva rekla ćao?
Zašto si me ćaokao tek tri godine poslije kad sam prigrlila drugo ćao i nisam mogla da odem više od njega?
Ja sam, eto oduvijek, od kad sam ga prvi put vidjela, znala da želim provesti svoj život ispod njegovog ramena.
Ali sam se, eto isto tako zapitala, da li sam to mogla znati i za tebe da nisi upao u nevrijeme, nego da si ušetao u vrijeme, na vrijeme, malo ranije ili malo kasnije ili, ili...
Šta bi bilo, kad bi bilo je đavolja rabota, stvorena samo da unese nemir u srce i da se pitam i pitam, ali eto pitam se:
Bi li bio čitač mojih priča da sam ti ih dala na čitanje?
Bi li bio skupljač mojih gluposti da sam ih prosipala pred tobom?... i onaj patetični dio:
Bi li bio čuvar mojih očiju od suza da sam te pustila preko svojih zidova?
Bi li bio moj drug za razglabanja, dopisivanja, slušanja, trčanja, hodanja, pisanja i čitanja, za dobre i krš dane, za sve dane?
Bi li bio moj drug sa lijeve strane, jer su samo smetalice sa desne?
Šta bi bilo, kad bi bilo je đavolja rabota za ove dane kad vani stegne minus i kad uz kafu možeš da gledaš u tačku i misliš o ljudima i danima.
To, da li su neki ljudi trebali ostati u našem životu, znaju, haman, bolje oni nego mi i to tako treba da ostane.
Iako te ponekad trzne neka riječ ili ti bude toplo od nekih očiju i njihovih pogleda, to ne znači da trebaš da im posvetiš više od šolje kafe i gledanja u tačku na zidu.
I možeš te ljude da sačuvaš nekako u svome životu ako su baš divni, da ih zasadiš u neku saksiju i pustiš da rastu i da te raduju s vremena na vrijeme.
I moraš neke ljude da baciš iz svog života, jer ponekad si lud pa ti se srce zakači za govno. Tad treba šlaufom da sapiraš dvorište u sebi i pospeš mišjeg otrova da crknu ako se vrate.
Onako čisto preventivno, jer da je trebalo da se desi desilo bi se.
From the album : Lost on You http://www.deezer.com/album/14782475 Listen to LP on Deezer: http://www.deezer.com/artist/112259 To know more about this: http:/...
Tell me that you love me more than hate me all the time And you're still mine