«Dođi», govorim ti dok te uzimam za ruku. «Molim te, pogledaj u nebo. Vidiš li nešto posebno večeras? Eno, vidi tamo», pokazujem ti prstom, «tamo među zvijezdama. Da, pun mjesec, večeras je najveći u čitavoj ovoj godini što je iza nas i što nas još čeka.» Zamišljeno ga gledaš, i vidim da se na tvom licu ocrtava stidljiv osmijeh. «I tebe fascinira mjesec, jel da? Znaš, ja svake noći razmišljam o njemu. I tebi daje neku posebnu nadu ugledati ga gore kada navečer izađeš na balkon, tako sjajnog, tako velikog, zar ne?» «Budi mi neki osjećaj poštovanja pomisliti da je on uvijek tu, da nam i u najmračnijim noćima poklanja svoje svjetlo», objašnjavaš mi, «da unatoč svim našim lošim postupcima prema Zemlji i prema svemiru, on nas još nije ostavio, još uvijek nam izvlači osmijeh u dugim noćima.» Gledam te i obuzima me neka posebna sreća, neka sreća koju prije nisam osjetila. U tišini te gledam, i razmišljam koja li te je to zvijezda ili planeta stavila na moj put. Možda je mjesec. Ne znam odgovor, ali smijem se, jer moja sreća dok slušam tvoje riječi jednaka je broju svih zvijezda koje su prosute po svemiru. Beskrajna. Nedokučiva. Tišina je postala preduga i postavljam ti novo pitanje. «Pomisliš li i ti da nam mjesec svaki dan svojim svjetlom šalje i svoju lekciju? Govori nam, stalno iznova, da je sve u životu ciklično, da sve kako dođe, tako i ode, ali usput i ostavi nešto novo na pragu vrata prije nego što ih zatvori. Mjesec prolazi kroz sve svoje mijene, kako bi napokon postao ovo što mi sada gledamo s moga balkona. Ali, opet će poći od početka, opet će biti mlad, opet će rasti.» Šutiš. «Pa tako nekako i mi ljudi», kažeš. «I mi imamo svoje mijene. Prođemo kroz bol, suze, padove, ali kroz sve to i rastemo. A onda dolazi osmijeh, radost, zagrljaj. Onda dolazi naš pun mjesec. I onda bude sjaj. Ali, ne zaboravi, ni naš pun mjesec nije vječan, kao što neće biti ni ovaj što sada obasjava sjene tvoga lica. Dobro ga pogledaj večeras i nek ti da hrabrost. Znaj da će opet biti suze, ali opet će biti i smijeh. Valjda to i je ono što čini da stvarno živimo, u punom smislu te riječi. Valjda to i je ono što nas uči da cijenimo sreću, koja traje koliko i jedan pun mjesec. Ali i tuga je, na kraju krajeva, gotova za par mijena. Nikad ne zaboravi, poslije svega, uvijek će doći i tvoj pun mjesec. Uvijek će na kraju doći sreća.»
