Bijes i ogorčenje rastu, iz Slavonije pljušte optužbe: ‘Ljudi za ovo ne znaju, toga nema u medijima’
Nakon oluje koja je poharala slavonska sela i zagrebačko područje, strasti se ne smiruju. Kritike upućene vladajućima sa svih strana, ne jenjavaju.
Tako je na Facebooku na stranici Cibalae osvanula objava u kojoj mole da se dijeli, kako bi cijela Hrvatska vidjela sve, čega, kako kažu, nema u medijima.
Objavu prenosimo u cijelosti:
‘Naša vlast nakon katastrofe slavi dan grada’
“Sela su nam razorena jer je preko njih prešao uragan 4. kategorije s vjetrovima preko 180 km na sat a na udare preko 200 km/h. U svim državnim medijima spominje se samo Zagreb gdje je puhalo oko 100 na sat. Naša vlast u Vinkovcima nakon ove katastrofe slavi dan grada, peku ćevape, prave koncert i prave svečani doček za premijera u odijelima i kravatama potpuno bez ikakve empatije prema ovom jadnom narodu.
Ovo su fotografije Cerne čiji je načelnik Josip Štorek pozvao danas sve da dođu pomoći. Mnoga druga sela su također kao Cerna a mnoga i gora ali toga nema u medijima i ljudi za ovo ne znaju. U selima nema struje već 4 dana i ljudi su prepušteni sami sebi.
Podijeli ovo da dođe do Zagreba i dalje, Vinkovci u srcu”, stoji u objavi.
‘HDZ je uništio i opljačkao Slavoniju’
Osim te, na stranici se pojavila i objava u kojoj stoji da je “HDZ uništio i opljačkao Slavoniju”.
“Tuga slavonskog seljaka. HDZ uništio i opljačkao Slavoniju. Bogatstva Slavonije kradu i prodaju za 1 cent, tvornice su pokrali i prodali za 1 kunu. Poljoprivrednike su uništili prekomjernim uvozom robe upitne kvalitete po dampinškim cijenama. Oluja mu uništila ambare i usjeve, država mu ubija živu stoku, a meso u zamrzivačima se kvari jer nema struje. Krovovi kuća su im razoreni i mnogi nemaju odgovarajućeg crijepa da ih pokriju. Mnogi stari ljudi ne mogu ni na tavan a kamoli na krov a nema nikoga da im pomogne. Bogu za plakati”, napisano je u drugoj objavi.
Dnevno.hr
Foto : facebook
Read the full article
“Portret Miss Minnie”, r. Danijel Lukač, 2017. (produkcija: Kinoklub Zagreb)
AUTORI/CE: Petra Šoštarić, Saša Kučan
Kratki dokumentarni film Portret Miss Minnie autora Daniela Lukača prikazan je na Gledalištu Kinokluba Zagreb. O filmu su pisali polaznici KKZ-ovog "Kritičarskog inkubatora" koji se oko ocjene filma nisu složili...
***
Petra Šoštarić: Diskretno propitivanje rodnih uloga
Negdje u Hrvatskoj djevojka ružičaste kose i tetoviranog tijela revno se sprema za natjecanje pin-up djevojaka. Ime joj je Jasmina i od prvog smo trenutka krupnim planom njezinog lica uvučeni u priču. Redatelj pažljivo gradi napetost: šture, gotovo usputne informacije koje nam Jasmina govori o ostalim dijelovima tijela funkcioniraju kao teaser. Tek po završetku intervjua kamera prelazi preko svih njezinih tetovaža i postiže efekt iznenađenja. Djevojka prekrivena tradicionalno muškim vizualnim obilježjima sprema se na natjecanje u ženstvenosti. Djevojka koja želi biti drugačija kreće na natjecanje klišeja.
Prizore s natjecanja kamera snima lepršavo, kao da pratimo leptirića po livadi. Ti su prizori dovoljno dugi da nas zaintrigiraju, a dovoljno kratki da zavaraju. Ljeto u prirodi, lijepe djevojke – na prvi pogled idilično. Ipak, kamera bilježi ljubomoran pogled jedne djevojke upućen drugoj, oskudnije obučenoj. Ne stignemo razmišljati je li žensko rivalstvo pozitivno jer već u sljedećem trenutku gledamo tri rabijatna muškarca koji nezainteresirano sjede za stolom. Ne stignemo razmišljati zašto se oni ne moraju dotjerivati jer već u sljedećem trenutku vidimo pin-up majku koja za ruku vodi trogodišnju kćer. Ne stignemo razmišljati koliko je to prikladno okruženje za dijete jer kamera već prelazi na nove prizore. Film suptilno naznačuje da natjecanje koje Jasminu toliko veseli nije sasvim bez problema. Prpošna kamera i vesela pozadinska glazba u kontrastu su s neugodnim pitanjima o muško-ženskim i žensko-ženskim odnosima.
Redatelj ne dopušta da se film razvije u feminističku propovijed u kojoj bi se teško moglo reći nešto novo. Umjesto dociranja, kontrastima postavlja pitanja te lukavo izbjegava predvidivost: u trenutku kad bismo očekivali obavijest o Jasmininom plasmanu, prelazi na antiklimaktički prikaz njezine svakodnevice u frizerskom salonu gdje je ona ta koja poklanja umjesto da plijeni pažnju. Gotovo svaki prizor krije neku nedoumicu, ako ne i sukob; neko pitanje koje bi moglo izazvati nelagodu.
Posebna je vrlina filma uspješno propitivanje rodnih uloga na primjeru jednog natjecanja u ljepoti, bez osuđivanja ili ruganja glavnoj junakinji koja na njemu sudjeluje. Pomnim prikazom Jasmininog tijela i njezinim poluintimnim govorom o sebi ostvaruje se bliskost između nje i gledatelja. Redatelj postiže da publika od samog početka navija za Jasminu, ali tu istu publiku na kraju tjera da se zapita: je li ono što Jasminu čini sretnom zapravo nešto što bi ju trebalo brinuti?
Saša Kučan: Portret bez portreta
Režiser je imao želju prezentirati potencijalno intrigantan život i zanimljiv životni stil Jasmine Smrtić, umjetničkog naziva Miss Minnie, koristeći njene riječi, bez svog osobnog dojma. Odmah na početku filma ona sama prepričava ugodna i neugodna iskustva s ljudima, te kada i zašto se odlučila na mnoge tetovaže koje joj prekrivaju skoro cijelo tijelo. Pritom gledatelju ne daje odgovor je li to po njoj tabu, protest ili parola, nego neočekivano emotivno opisuje zašto je jedna od većih tetovaža portret njene pokojne bake. Stječemo dojam da bi svaka njena tetovaža mogla imati neku zanimljivu priču, ali umjesto toga pratimo kadrove njenih tetovaža snimanih u gro-planu. Režiser prezentira lik njenim monologom i uvodi nas u dubinu portreta, ali ostaje na površini kako radnja filma odmiče.
U naraciji filma slijede rock'n'roll koncert i susret motociklista, kojim prevladavaju rockabilly motivi, auti iz '60-ih među kojima se kao u nekom alternativnom svijetu kreću prisutne kostimirane pin-up djevojke. Na jednom od automobila nalazi se i naša Miss Minnie u našminkanom izdanju, u prekrasnoj staromodnoj haljini. Kamera prati sudionike okupljanja te većinu ostalih prisutnih pin-up djevojaka, a film završava kadrom Miss Minnie u skučenom salonu.
Portret Miss Minnie ostavlja nas bez potpunog prikaza i portreta junakinje. Autor je propustio prodrijeti dublje od tetovaža na njenom tijelu, a time i do prodornijeg portreta zanimljive djevojke, uskrativši gledateljima kadar za koji bi vjerojatno Miss Minnie pozirala da ostavi što bolji dojam na sve nas.
“Precijenjena dramaturgija”, r. Sunčica Ana Veldić, 2017.
AUTORI/CE: Ivor Glavaš, Jelena Ratko, Paula Skelin
Kratki dokumentarni film “Precijenjena dramaturgija” autorice Sunčice Ane Veldić je na Gledalištu Kinokluba Zagreb osvojio i Nagradu “Maksimilijan Paspa“ i Nagradu kritike za najbolji amaterski film godine. Stoga ne čudi što je čak troje polaznika KKZ-ovog “Kritičarskog inkubatora” pisalo o ovom odlično prihvaćenom filmu. Donosimo tri teksta, tri pozitivne kritike, a opet tri različite interpretacije istog filma.
***
Ivor Glavaš: Ljepota kreativne praznine
Mnogi od nas imaju nešto za reći, ali samo rijetki uspijevaju. Ni većina filmaša često ne uspijeva dobro artikulirati svoje ideje i osjećaje. Trud uglavnom završava umjetničkim neuspjehom, što nije problematično jer je umjetnički proces upravo ta borba – borba za pronalaženje smislenog i umjetnički relevantnog izraza. Ostajemo nijemi, unatoč svim formalnim mogućnostima koje nam se pružaju da progovorimo autorski, na način specifičan sebi i drugačiji od svih drugih.
“Precijenjena dramaturgija” je film o pravljenju filma. Gledamo rezultat pokušaja da se napravi dramaturški konzistentan film, a u tom je smislu autorica filma Sunčica ujedno implicitna autorica i junakinja za koju želimo da uspije, što nas upliće u narativ filma. Film pritom progovara o teškim i lijepim stranama umjetničke proizvodnje. Kadrovi se stapaju između teorije i prakse, čime uviđamo cjelokupnost filmskog procesa. Radi se o brikolažu motiva i situacija u kojima se često mogu naći mnogi amaterski sineasti: o mentorima, maltretiranju ljubavnika svojim radom, besmislenom odlasku na selo u potrazi za inspiracijom. Tako ovaj film pomoću partikularnih trenutaka ostaje velik i malen, blizak i značajan. Kako je poentirao profesor, jedan od protagonista: pojedinačno koje nam priča o općem, o nama.
Čini se da je tema ovogodišnjeg Gledališta Kinokluba Zagreb problem manjka inspiracije. Kao da je većina prikazanih filmova svojevrsni oblik mini tragedije i borbe s kojom se neki nose bolje ili gore, dok Sunčica pobjeđuje jedva, ali mirno. Nije najsretnije da je režija skoro potpuno u montaži, no ovaj film to uzima kao koncept i pretvara u prednost. Pomoću režijskog talenta i neupitnog poznavanja filmskog jezika, autorica iznalazi dramaturgiju koja je svakako drugačija i hrabra, slobodno shvaćena, nova i uspješna; upravo onaj oblik podcijenjene dramaturgije koju prerijetko viđamo u skoro svim oblicima filmskog izraza. I praznina može biti lijepa kada se dobro montira: to su rijetki trenuci u kojima manjak inspiracije postaje inspirativan.
Jelena Ratko: Sveprisutnost filma
U intimnom prikazu nastajanja jednog filmskog djela, pri čemu je autorica kao protagonistica istovremeno žrtva vlastite samokritičnosti i jedina kritičarka kojoj vjeruje, Sunčica Ana Veldić kroz odnose s likovima predstavlja različite struje mišljenja unutar filmske zajednice, dok izborom kadrova i montažnim postupcima uspijeva suptilno i originalno prikazati svoj osobni doživljaj procesa stvaranja filma.
Film preispituje poziciju autorice unutar institucije Akademije dramske umjetnosti, gdje joj često nedostaje sloboda zbog svojevrsnog pritiska okoline, u ovom slučaju profesora – koji u ranoj fazi snimanja filma ne uspijevaju prodrijeti u srž njezine ideje pa je pokušavaju razuvjeriti u daljnjim nastojanjima da objedini svoje zamisli u (be)smislenu cjelinu.
Autorica temu pojednostavljuje svojim duhovitim replikama, a njezinu složenost dokazuje vizualno. Primjerice, nakon pejzaža slijedi isječak iz njenog ranijeg rada, zatim monolog pred kamerom, pa ranije snimljen nasumični razgovor s kolegama, a naposljetku kadar zbunjenog mentora koji gleda sve ovo montirano. Gledatelju se pritom daje sloboda da se smije svima koji u filmu gledaju raniju verziju istog filma i ne razumiju poantu.
Niti u jednom trenutku film se sadržajno ne udaljava od naslova. Osim što tezu iz naslova obrađuje kroz monolog profesora, Veldić je uspijeva dokazati režijskim i montažnim postupcima. Tu tezu dokazuje, opovrgava, s njom se poigrava i konstantno je drži presudnom za daljnji razvoj filma. I kada govori o sebi, govori o filmu. Gradivo s predavanja primjenjuje u intimnom okruženju – u svom vrtu, uspoređujući film s rajčicom.
Analize raznih režijskih postupaka i pristupa filmu kao sredstvu umjetničkog izražavanja ovdje nas ne zamaraju, već služe kao narativni prijelaz. Tako autorica gledatelja uspijeva potpuno “uvući” u svoj svijet u kojem se njezine osobne ideje i želje sudaraju sa stavovima profesora koji prate njezin rad. Ta “druga mišljenja” navode je da stalno iznova promišlja o filmu i pita se je li u pravu, no većina rasprava koje autorica vodi (sama sa sobom) okonča uvjerena u ispravnost vlastitih namjera. Općeprihvaćeno, uvriježeno i zadano na kraju postaje - precijenjeno.
***
Paula Skelin: Intuicijom protiv savjeta
“Precijenjena dramaturgija” prikazuje razne fragmente iz života autorice filma. Nadilazeći klasičnu dramaturšku formu, autorica otkriva svijet Akademije dramskih umjetnosti, reakcije mentora, predavanja i razgovore s profesorima. Interakcija između njih i autorice u ovom je slučaju važna jer ukazuje na njezin otpor, ali i nesigurnost. Dominiraju razna mišljenja i savjeti profesora, a autorica ostavlja publici da razvije svoja mišljenja i zaključke. Uspostavlja se odnos između autorice i sporednih likova, kao i odnos koji razvija unutar sebe, a prikazuje kroz humor i autoironiju. Iako izgleda da autorica ne shvaća savjete mentora ozbiljno, te ih u filmu koristi kao uvid “iza kulisa”, naposljetku uviđamo koliko je cijeli proces važan za film.
Kao protagonistica, autorica prati svoju intuiciju i naglašava spontanost izrade kratke filmske forme. Žustrom i paralelnom montažom isprepleće razne situacije u kojima se nalazi, te pokušava doći do konflikta u filmskoj priči. Uviđamo da je film niz iznenađenja, bila to izjava predavača s Akademije dramskih umjetnosti, prikaz profesora kako jede sendvič ili pas za kojeg se autorica nada da je nositelj radnje filmske priče.
Baveći se vlastitim idejama Sunčica Ana Veldić ustraje u svojoj viziji i istraživanju strukture filma. Unatoč svim pitanjima i dilemama, njezina priča je duhovita i zabavna, budi znatiželju i iskače iz okvira standardnog procesa izrade kratkog dokumentarnog filma. Njezine prepreke i izazovi koji su dio filmskog procesa postaju struktura, subjektivna dimenzija u kojoj autorica otkriva film kroz svoju personu.
