Mama sjedi na stolici pored prozora i gleda u vrt sa prazninom u očima, kao da je sama sebi postala strankinja. Uredno posađene orhideje i ruže plešu na vjetru, pored njih su i božuri, more crveno-bijelih. Ali,
Mama ih ne prepoznaje. Njezin vrt, njezina najveća ljubav zaboravljena je, kao priča koja je zaboravila vlastiti kraj. Prvi put kad je mama nešto zaboravila bio je to datum smrti njene majke, vjerovala sam da je tuga ili poricanje prihvatiti da bake nema, a onda sam počela primjećivati da joj oči često zastajkuju i shvatih da se sporo utapa u stisku neviđenog demona.
Htjela sam je čvrsto držati i ne dopustiti da podlegne, ali sam bespomoćna kao obični posmatrač u tuđoj priči. Još se sjećam te noći, kada se probudila vrišteći ne prepoznajući tatu kako spava pored nje, čula sam mu srce kako puca, ali je zakopao to u svojoj tišini jer je htjela da budemo jaki. Polako smo se gubili u jazevima njenog srca. Život je odjednom postao igra življenja negdje između, pogleda na mamu i trenutka lucidnosti kada nas se sjetila, i na onih nekoliko minuta kada smo disali bez osjećaja da nam je srce iščupano iz prsa.
Mama sada ima puno više sijedih u kosi, nekim čudom nema osmijeha oko očiju. Ponekad zapazim kako se smije dok se gleda u ogledalu, dodiruje usne kao da nije sigurna. Stojim iza nje i smijem se. Osvrće se prema meni kao da sam stranac, a opet, duboko u njenim očima, vjerujem da je sve u redu. Mama i dalje gleda vani, zatvorim prozor i okrenem se našoj noćnoj rutini, gdje joj pričam priče, priče ispunjene smijehom, ljubavlju, bolom i radošću, priče koje mirišu na nju. Iznenada me pogleda, uzme moje lice u ruke i šapne:
"Podsjećaš me na moju omiljenu osobu"
