Trideset mi je i tri i još uvijek se provjeravam u svemu; ne puštam se među ljude, prije nego budem siguran da neću eksplodirati neku svoju slabost među njima; ne kačim svoj kaput o njihove isturene kuke što mi nude; neću da im visim, ako ne znam da li sam lak, i nikako ne želim da im se mokar tamo nađem; a često, baš često, kasno shvatim da sam pokiso i da im moj umor, moji unutrašnji porazi, dugo kapaju u predsoblju i čine rijeku koja im odnosi još jedan dan. Zato me nema, zato sam nigdje, pucam svoje slabosti na čistim poljima, sipam svoje tuge u prazna korita, i imam još mnogo, veoma mnogo partija razmišljanja da izgubim sam.
Draško Sikimić
















