Šta bi moglo biti lakše nego pisati članke i kupovati perzijske mačke od zarade? Ali pričekajte malo. Članci moraju biti o nečemu. Moj je, čini se da se sjećam, bio o jednom romanu koji je napisao jedan slavan muškarac. I dok sam pisala ovu kritiku, otkrila sam da ću se morati boriti s jednim određenim fantomom ako sam se mislila baviti književnom kritikom. A taj fantom bio je žena, i kad sam je bolje upoznala nazvala sam je po heroini jedne slavne pjesme, Anđeo u kući. Ona je bila ta koja bi se ispriječila između mene i mog papira kad bih pisala kritike. Ona je bila ta koja me je uznemiravala i tratila moje vrijeme i toliko me mučila da sam je na kraju ubila. Vi koje ste od mlađih generacija možda niste čule o njoj – možda ne znate šta mislim pod pojmom Anđeo u kući. Opisat ću je što je kraće moguće. Ona je bila izuzetno suosjećajna. Ona je bila iznimno šarmantna. Ona je bila potpuno nesebična. Briljirala bi u teškim vještinama porodičnog života. Žvrtvovala se svakodnevno. Ako je bilo pile, ona bi uzela batak; ako je bilo promahe, ona bi sjedila na njoj – ukratko, bila je tako sazdana da nikada nije imala vlastito mišljenje ili želju, nego je radije suosjećala s mišljenjem i željama drugih. Iznad svega – ne moram to ni reći – ona je bila čista. Njena čistoća trebala je biti okosnicom njene ljepote – njena rumenjenja, njena velika milost. Tih dana – posljednjih dana Kraljice Viktorije – svaka kuća imala je svog Anđela. I kada sam počela pisati našla sam je s prvim riječima. Sjenka njenih krila pala je na moju stranicu; čula sam šušanj njenih skuta u svojoj sobi. Čim bih, takoreći, uzela svoje pero u ruku da napišem kritiku o tom romanu slavnog muškarca, ona bi se privukla iza mene i šapnula: „Draga moja, ti si mlada žena. Pišeš o knjizi koju je napisao jedan muškarac. Budi suosjećajna; budi nježna; laskaj; obmani; iskoristi sve vještine i trikove našeg spola. Nikad nikome ne dozvoli da pretpostavi da imaš vlastito mišljenje. Iznad svega, budi čista.“ I načinila je pokret da vodi moje pero. Sad bilježim jedan čin za koji si uzimam neke zasluge, premda zasluge s pravom pripadaju nekim mojim sjajnim precima koji su mi ostavili određenu sumu novca – da kažemo 500 funti godišnje? – tako da mi nije bilo potrebno za život ovisiti samo o šarmu. Okrenula sam se prema njoj i ščepala je za vrat. Uradila sam sve što sam mogla da je ubijem. Moj izgovor, ako bi me se držalo pred sudom, bio bi da sam djelovala u samoodbrani. Da nisam ja ubila nju, ona bi bila ubila mene. Bila bi iščupala srce iz moga pisanja. Jer, kako mi se činilo čim sam prinijela pero papiru, ne možeš pisati čak ni kritiku romana bez da imaš vlastito mišljenje, bez da izraziš što misliš da je istina o ljudskim odnosima, moralnosti, seksu. A sva ova pitanja, prema Anđelu u kući, za žene ne mogu biti predmet slobodne i otvorene rasprave; žene moraju šarmirati, one moraju miriti, one moraju – da grubo kažemo – govoriti laži da bi uspjele. Stoga, kad god bih osjetila sjenku njenog krila ili isijavanje njene aureole na svojoj stranici, uzela bih tintarnicu i bacila je na nju. Umrla je mučno. Njena fiktivna priroda bila joj je od velike pomoći. Mnogo je teže ubiti fantoma nego stvarnost. Uvijek bi izmiljavala kad bih pomislila da sam je bila otpravila. Iako sebi laskam da sam je ubila na kraju, borba je bila oštra; oduzela mi je previše vremena koje bolje da sam provela učeći grčku gramatiku; ili lutajući svijetom u potrazi za avanturama. Ali bilo je to stvarno iskustvo; bilo je to iskustvo koje je moralo snaći sve žene pisce u to vrijeme. Ubijanje Anđela u kući bilo je dijelom zanimanja žene pisca.
