#prazno

[lifeinbooks]

Samo je još mjesec pun, sve je ostalo prazno.👤🌚

[iskompleksiranaa]

“ Žene se gube ako ih se prisili na dosadan život, prazan i bez pažnje. Zabrini se zbog njene tišine, ne zbog njene vike. Ako je ljuta još uvijek imaš vremena, ako je umorna; tada je kasno. “

~ unknown

[diekopf]

Prazne Ceste

Sati dolaze i prolazeKao i ljudi na cestiUvjeti njihovi nisu mi poznatiCjenik njihovih uslugaOdveć je preskupZa sve nas sa pogreškamaZa sve nas sa slomljenim svjetovima… Svjetlucave kapi kiše Uljepšavaju puknute cesteI nikada nećemo znatiKo sve hodi njimaNi što se u tim ljudima nalazi Nudi li njihova nutrina nešto Ili smo ipak svi prazni.

[poskodovana]

[asweetjane]

Prazan post.

[galerijacitata]

https://www.facebook.com/GalerijaCitata/

[asweetjane]

Njegovo “ne...” kad ga pitam da li je i dalje ljut na mene je tako *dubok uzdah sleganje ramenima prazan izraz lica ‘a šta da joj radim više’ dubok uzdah ‘jebiga stalo mi je do nje’ deo pesme ‘oprostiću joj sve nisam ja Supermen pa da mogu to na leđima da ponesem’ * odgovor u dva slova i tri tačke.

[thoughtstinted]

PRAZNO

Glupost je kad sam sebe uhvatiš kako razmišljaš o nečemu o čemu uopće ne bi trebao, još je gluplje kad isto to pokušavaš istjerati iz glave, zaboraviti na to, spremiti u ladicu u svojoj glavi i zauvijek baciti ključ. Ali baš je to teško, baciti ključ i  ne pomisliti na nešto što ti je u jednom  periodu života donijelo toliku sreću da sada ni sam se bi ne možeš priznati da je gotovo. Mi, ljudi, e baš mi, mi smo glupi. Ili barem to ja za sebe mislim. Ponašamo se kako nam dođe, kada nam dođe, i kasnije se čudimo kako je došlo do situacije u kakvoj jesmo. Isto tako spremni smo nečemu davno završenom dati 1002 šanse samo da bi sebi u svojoj glavi održali onu sretnu idiličnu sliku. Teško je oprostiti se od nečega do čega ti je stalo, ali mora se i to. Nije lijepo vidjeti nekog s kim si bio sretan kako je sada sretan s nekim drugim, a još teže je kada tog nekog ne vidiš duže vrijeme i pomisliš dobro je, uspjet ću, neću misliti o njemu i vidiš ga. I sve krene, ma znate one situacije kad se ON pojavi na vratima a vi ne znate gdje pogledati, kada zakopate glavu u mobitel, histerično se počnete smijati ne bi li  se činilo da ste sretni. E te situacije su sranje i to žešće, ali to je valjda karma i život u jednom. Zašto bi nam život i dopustio da sve bude jednostavno kad može biti zanimljivije i kompliciranije. Treba se smijati i onda kad nam je teško, pa makar i histerično, nekad i to pomogne. Iako kad i taj smijeh prestane shvatimo koliko smo zapravo prazni, koliko su ljudi prazni kao i njihova obećanja, sve je prazno, prazno je zarazno, neprolazno. Ali sve, i moj pogled je prazan jer mi više nije stalo, nije mi stalo do njega, do bilo čega vezanog sa srećom, a nekako sam postigla da mi nije ni do mene same stalo. SRANJE!