br0čka posla
Kak’ veli i sam naslov, o Braču je riječ...doduše, mislila sam da će o istom biti puno više riječi u zadnjih tjedan i pol otkako sam doma. Ali, ne! Mislim da je sama ta smušena hrpa dana provedenih tamo i stečenih iskustava da više ni sama to ne znam prepričati onako bješe doživljeno. Od ljudi, do lokacija, mirisa, zvukova, osjećaja...svega. Pišem sad kao da bivah tamo godinama a ne 2 mjeseca ali ta 2 mjeseca uzimam kao bitan primjer (možda bolje rečeno sneak peek) nadolazećeg života samog po sebi. Nimalo nalik očekivanjima; zgurana u jednu malu kućicu s još 10+ ljudi, izmorena putovanjem, preplavljena znatiželjom; dođoh. Totalno kulerski upoznam preko 20 ljudi u jednom danu, zatim pažljivo zaboravim imena svakome od njih, naslušam se priča i iskustava ali nikako ne dobijem odgovor na glavno pitanje: pa kako će, dovraga, meni biti ovdje?! Odgovor dobijem kao šećer, na kraju. Bilo mi je predivno. Apsolutno lijepo iskustvo, stečene neke radne navike, životne lekcije...ali nimalo stečena boja od sunčanja. Jer sunčala se ni nisam. Radi se do 7, jebiga. Budem prije nego što krenem kući, rekoh, taman za kraj da se nakupam... Na kraju krajeva, upoznala sam ljude, spojilo se tu više svjetova pred malom Bokom u 3 ujutro, umorne ali mlade noge pružene na slanim ležaljkama, potiho pričanje (jer, jebiga, srat će baba preko puta opet), vrele noći zasute hladnim pivama, izgravirani upaljači jer kome se da tražiti otvarač?! Bio je tu i naš Rođo, osvijetlio nas je svojom dobrotom ali otjerao svojim čarapama. Na kraju, taj isti Rođo nam je nosio kofere i vreće na katamaran u 6 ujutro. Taj zadnji dan, plakali smo, pakirali se, pozdravljali, zaželili si sve najbolje. Dobro jebem ti patetiku, pa ne umire nitko... Došla sam, vidjela sam, smijala se, radila, zbližila, naučila, pozdravila se, zahvalila, otišla.
Ali da ga jebeš okupala se nisam...