Dok pijem poslijepodnevne kafe sa majkom, uvijek pitam o prošlosti. Čini mi se da se unaprijed radujem toj kafi da bih nanovo slušajući stare priče koje uvijek dobijaju novi detalj, gradila intezivniji odnos prema svemu što je moja majka i njena majka i njene majke majka, da bih u konačnici, sebično, bila bliža spoznaji ko sam ja. Kakve žene su dio mog hoda, osmijeha, ćutanja.
Kao maloj, najvažnije je bilo da saznam jesu li postojale žvake, sokovi i čokolade s obzirom da su njihove priče češće naginjale nemanju nego imanju pa sam se gubila u tome šta sve nisu imali. Jesu li imali šecer? Ako ne, znači li da su svi pili gorke kafe? I razne druge stvari sam pitala, misleći da stvarno ništa nisu imali. Ali ne da bih vladala tom informacijom tek onako, već i tada s ciljem upoznavanja. Možda je i mama najviše voljela smoki, nadala sam se. Nisu ga imali, ok, ali sigurno bi i ona najviše voljela smoki da je tad postojao. Kako djeca olako koriste neke riječi. Primjećuje, pa mi potvrdjuje isti ukus u svemu. I ona je najviše voljela skechers patike sa privescima, i ona je bila Bloom iz Winx, nervirala je i nju njena starija sestra i mrzjela je paprikaš. Baš je fuj, kažemo zajedno.
Kad sam bila mala, htjela sam da budemo u svemu iste, samo me je plašila činjenica da ona više nema svoju majku, odavno.
Nakon što je tata umro, svi su pričali “ubila ga kap”. Ja sa majkom spavala. Imali neku rupu na plafonu iznad kreveta, s koje je znalo, kad je kiša, da prokapa. Stalno sam pokušavala majku dok spava da pomjerim, da je ne bi ubila kap, kaže i smije se.
Imala je pet godina kad joj je otac umro od srčanog udara. Te sam godine već prošla, nije me strah.
Osjećam da sam već sa šest godina u znatnoj prednosti. Osjećam se loše jer ovo nije takmičenje. Žao mi je, ja sigurno to ne bih podnijela. Nije imala tatu, ni skechers, ni smoki, znala sam da laže i za paprikaš a tetka je previše starija da bi je nervirala. Mi uopšte i ne ličimo. Glupo je bilo i ništa nisu imali, mislila sam.
Kako odrastam, čini mi se da su možda ipak oni bili u prednosti, pa su i moja pitanja nešto drugačija. Pričamo o druženjima, dijeljenju i smijehu.
Tada se prirodno nameću anegdote o majčinoj babi, Mari. Ženi koja je unuci od šest godina davala duvan da puši. Svakako i neizostavno uz kafu. Majka kaže da se od tada stvorila neraskidiva veza izmedju nje i tog čarobnog napitka koji je sve samo ne piće. To je ritual, odmor, razgovor. Uz kafe se pravi predah od kućnih poslova, sumiraju obavljene obaveze i one koje tek čekaju da budu, dijele dileme i strahovi, tumače sudbine, predvidjaju budućnosti, pljuju loše komšinice, ogovaraju djeca i muževi, prenose anegdote iz prošlosti, otvaraju duše i smije. Uz kafu ti neka kaže da je i ona preživjela slično, da će proći i ko ga jebe, život je svakako sranje. Ili ti, kao djetetu od šest godina, misleći da ne razumiješ a nadajući se da ipak shvataš, baba govori o tome kako je izgubila svoju majku mlada, ne sluteći da ćeš i ti, za desetak godina od tog trenutka ostati bez svoje majke a ona sama dočekati ćerkinu smrt dva mjeseca prije svoje, dok ih razdvaja tek zid bolničkih soba Brezovika.
Govori ti da od majčine smrti više nije ćerka, ni dijete, čini se ni sestra, ni žena a ponajmanje Mara. Samo robinja kojoj su odreda krojili život, satkali ga mukom i trpnjom pa ostavili da se rašije sam. Da je majka bila živa, drugačije bi sve izgledalo, kaže, pa srkne poslednji gutljaj pred prevrtanje šolje.. Zašto li prevrće, pitaš se? I ti si isto to, mnogo godina kasnije, znala da kažeš meni, sjećam se. Kako bi te zaštitila da je živa, pitala sam se, zar ti je loše, zar ti mi nismo dovoljni, zar majka može da nedostaje odrasloj ženi?
Gledaš je i žao ti je što izgleda zabrinuto, navikla si na veselo lice svoje babe Mare koje je izgledalo kao da ništa nikad nije ni radilo drugo, nego se smijalo. I već u sledećem trenutku, možda primjetivši djevojčicu koja ne shvata težinu riječi ali odlično razumije težinu srka koji umjesto dubokog udaha pokušava da kafom začepi sve pore koje kud i kamo propuste vjetar prošlosti, okreće na šalu i mota nam cigar da pušimo, kažeš.
Kako je mogla da ti daje duvan od 6 godina, pitam. Moglo je nešto da ti se desi, oni su svi bili primitivni, kažem, i ne znam kako iko ikada tvrdi da je tad bilo bolje, dodajem.
Misliš da je sad bolje, negoduješ.
Makar djeca ne umiru od bolesti, neuhranjenosti, nemogućnosti liječenja i rata. Troje je sahranila prije babe, kažem. Nijedno dovoljno odraslo, kao da su od kamena bile, kažem.
Išla je na jedan kamen, to te podsjeti, pa nastavljaš, svaki dan, na glavicu iznad kuće, da plače i tuži. Ćerku nikad nije mogla preboljeti. Tamo se isplače i vrati kući, kažeš.
Što nije kući plakala, pitam.
Imalo je u kući još živih, nije se to radilo, kažeš.
Onda se vrati i smije se, je li, pitam i prosipam malo kafe, spuštajući šolju grubo na tanjir, namjerno, da pokažem da se više od tebe bunim i čudim i osudjujem i suprotstavljam.
Zamjeram joj sve prećutano i pretrpljeno. Nervira me kako to prihvata kao nešto skoro po normalno. Smišljam kako da joj kažem da je dobro i prošla kroz život kako je mogla.
Ali svi su je voljeli, bila je toliko pozitivna, i pored svega, kažeš, ne primjećujući moju potrebu da se posvadjamo.
Ne zanimaju me te romantizacije žena koje sigurno nisu mogle biti normalne, pa morale da razvijaju sve moguće odbrambene mehanizme da prežive. Čak i ako je to humor. Da li je moguće da im ni sopstvene kuće nisu bile prostor slobode? Da su morale da odlaze negdje da bi oplakale djecu? Ne mogu da vjerujem, i tebi je to kao ok? Niko o ovome ne govori, napisaću film o ovome, nije to tako davno bilo, dje smo mi porasli i ostale fraze kažem i nije mi dovoljno. Nema dovoljno ljutih riječi da ispoljim ovu nepravdu za njih.
Čujem dubok gutljaj. Poznat malo manje od fraza koje sam iskoristila u ovoj raspravi protiv žene koja je na mojoj strani. Ili ja na njenoj. Shvatam da ona u sebi ima sve njih prije sebe, kao i ja, samo što za razliku od nje, ja u sebi dominantno imam nju. U sebi i pored sebe. Ona je mene oblikovala već sad devet godina duže nego nju njena majka a tek mi je 24. Ponovo sam u prednosti.
Pa kako su podnosile sve to, majko, pitam naglas.
Plašim se da bi mi mogla odgovoriti nešto što ne želim čuti.
Pa tako, osmjehuje se kao da je sve ovo laka tema ili kao da ne razumijem dovoljno, pile su kafe sa unukama i ćerkama, zaključuje(m).
tangentwithtanner
ellievsbear
pixelskylines
izzy806
vaporwave
jacobvanloon
yousharknotpass
amandla
