Anhre, djeva od zlata
U kućici na dva sprata koja je kulminirala pravim pravcatim tornjem mogao se osjetiti miris starih knjiga, čaja od probranih trava, i variva koje se lagano kuhalo u kotlu okačenom o kuku u kaminu. U toj su kućici svoje dane provodili starac po imenu Rand Tamarien i njegov unuk, dječak sa radosnim očima, očima prepunim čuđenja i znatiželje.
Kućica je bila obložena slojevima knjiga koje bi dječak otvarao i čitao u sate kada je napolju padala kiša ili kad mu se nije ništa radilo. Jednom takvom prilikom, našao je knjigu umotanu u kožu već izlizanu od godina, na kojoj je bilo utisnuto Bogovi Amotyra.
Naravno, ništa mu od toga nije bilo neka velika nepoznanica pošto su živjeli u Everstadu, jednom od većih gradova sjajne Amotyrske kraljevine, no čitati o bogovima u ovoliko detalja bilo je ipak nekako čudesno.
Ardeus-bog jedinstva, snage i vječnog života. Vladar svih bogova i boginja, zaštitnik potlačenih, donositelj svjetlosti. Njegovi glasnici su sove, koje Amotyrljani smatraju svetim životinjama, za čije se ubistvo kažnjava mučenjem kojemu slijedi smrt.
Znano je da je ostatak bogova uzdigao sam Ardeus, birajući ih iz redova smrtnika, no o postanku samoga Vrhovnog božanstva, kojeg ponekad opisuju kao u isto vrijeme i muškog i ženskog, ne zna se skoro ništa. Tekstovi o njegovu postanku su mnogobrojni, no Hram ne priznaje ni jedan kao apsolutnu istinu, i nekolicinu smatra neoprostivim bogohulništvom.
Vestrelahnska litanija o postanku smatra da je Ardeus postojao oduvijek, kao protuteža mnogostrukom Haosu. To, naravno, znači i da je samo vrijeme tek proizvod Ardeusove volje ili njegove borbe sa Haosom, i u produžetku se i ostatak svemira može tako objasniti, kao proizvod volje neshvatljivo ogromnog bića, ili kao tek nuspojava, iskra sudara dva mača.
Beolithirski pjesnici pak smatraju da je i Ardeus sam nekad bio čovjek, veliki junak nježnoga izgleda, što objašnjava njegovu dualnu prirodu.
Vilenjaci Leodana misle da je naprotiv, svijet postojao oduvijek, a da su Haos i bogovi nastali kasnije, nekim uplitanjem divlje, nekontrolisane magije. Po tome, sami bogovi su ono što bi Inkvizicija nazvala Anomalijama.
Ardeus predstavlja apsolutni vrh Amotyrskog pnteona koji bi mogli zamisliti kao trokut, odmah ispod njega, slijede dva božanstva, nasuprotno postavljena u liku i u značaju:
Hasdiel-bog izvora, rijeka, mladosti, preporoda, nade. Pojavljuje se u Amotyru u obliku golemog bijelog jelena sa rogovima poput krošanja drveća, njegova kopita odjekuju šumama i čine da izvori ključaju. Sveta životinja su mu jeleni, no ne svi, samo oni bijelih krzna.
Machidiel-boginja smrti, očajanja, tame, i pravde. Mnogi su učenjaci bili začuđeni dodatkom pravde na listu atributa ove boginje, no sljedbenici redova posvećenih njoj tvrde da je smrt posljednja ako ne i jedina pravda, kojoj svi na kraju težimo i niko ne može da utekne. Machidiel je strašnoga izgleda, pojavljujući se najčešće kao golema vučica sa vatrenim očima i oštrim zubima. Nema svetih životinja, mada opet svećenici njenog reda smatraju svaku umrlu životinju ili čovjeka njenim totemom.
Nakon njih slijedi najniži red božanstava, u koje spadaju:
Kadona-boginja Edere, koja ipak ima nekog uticaja i u Amotyru, kao i u nekim dijelovima Arshada. Obično predstavljena kao veličanstvena kraljica odjenuta u crveno. Kadona je boginja krvi i tajni, kao i pustinja, što objašnjava kako je skoro polovina Edere okovana pijeskom. Njena sveta životinja je zmija zvečarka.
Jalin, vladar planinskih vrhova i donositelj snijega. Jalin je obično prikazan kao čovjek obučen u plašt, iz kojeg obično viri duga bijela brada, za koju poneki tvrde da je u stvari inje. Prikazan je kako jaše bijelog medvjeda i da ima za glasnika vjetar sa sjevera.
Vindar-bog lukavštine, prevare, tajni i zaštitnik lopova, varalica. Vindar nema opis, pošto se pojavljuje u mnogim likovima, i na mnogo mjesta. Učenjaci Hrama tvrde da čak ni drugi bogovi nisu sigurni kako on tačno izgleda, osim Ardeusa čije oči vide kroz sve velove i pred kojim tajne ne postoje.
Vindar je bog koji često pravi nestašluke i probleme jer je to u njegovoj zaigranoj prirodi, no nisu mu strani ni gori i teži oblici zlostavljanja i izluđivanja smrtnika. Od svih bogova smatra se najbližim Haosu.
Anhre-boginja muzike, jeseni, drveća i žetve, Anhre se prikazuje kao žena zlatne kose i ljubičastih očiju, koja pomaže usjevima da obilato rode, i boji lišće svojom melodijom. Ponekad se opisuje i kao vjetar u krošnjama, ili magla u jutarnjim satima jeseni.
Dječak, kojemu je bilo ime Asgeir, je sklopio knjigu, i dalje misleći o osam veličanstvenih bića koja oblikuju stvarnost i svaki dio njegovog života.
Dotrčao je do djeda sa knjigom u ruci. Djed Rand je bio u svom šestom desetljeću, ali se činio nekako dosta stariji. No, kad je vidio svog unuka kako trči kroz knjigama natrpani hodnik, pokraj golemog pješčanika i neprocjenjivih artefakta iz drevnih doba, njegove oči sijevnuše ponovljenom mladošću i veseljem koje bi bez mališana več odavno bilo samo blijeda uspomena. Na licu mu se ukaza širok osmijeh, te zavika „Ohooo, junačino, šta je bilo?“
Asgeir je volio da ga djed zove junakom, jer u knjigama koje su pisali Amotyrski pisci, biti ratnik i heroj bilo je najbliže što je jedan čovjek mogao da postigne vječnosti. Njemu se sviđala ideja lova na opasna čudovišta i otkrivanja nezamislivig blaga.
„Djede, djede, pričaj mi oooo, o Anhre!“
„Ah, moga unuka interesuje Zlatna djeva, je li? Pa sjedi sinko moj, jer tvoj ti djed ima da ispriča nešto posebno, kako sam je upoznao!“
Asgeirove oči se raširiše koliko je to bilo moguće, a lice mu poprimi izraz apsolutne zadivljenosti. Djed je to primijetio i na to je čekao.
„I više od toga, znam mjesto na kojem je uvijek možeš upoznati. To je tajno mjesto, i za njega ne smije niko znati osim nas dvojice, u redu?“
„Idemo tamo odmah!“
„Nipošto, previše je hladno danas, a moje to kosti neće lijepo prihvatiti. Ići ćemo dok bude sunčano, samo ja i ti, nije toliko daleko.“
Asgeir se malo rastuži, no ipak je htio da čuje djedovu priču.
„Prije mnogo vremena, nekig trideset godina, volio sam lutati šumama i istraživati biljke i životinje koje tamo žive. Na tim sam putovanjima upoznao dosta dobrih osoba, i otkrio dosta čudesa, ali rijetko se šta može porediti sa upoznavanjem nečega uistinu većeg i važnijeg od tebe samog.
Meni se to desilo dok sam putovao kroz Gudunsku šumu. Kao što znaš, ona nije daleko odavde, možemo pješice doći tamo za četvrt sata. No, to nije zaista problem, problem je doći na poseban način, to jest u posebnome... stanju.“
„Kako misliš, djede?“
„Pa... U vrijeme kad sam ja hodao kroz šumu, bilo mi je veoma, veoma teško. Tvoja baka je tek... bila uzeta od nas, i nisam znao šta da radi, kakvih mogućnosti ni izbora ja imam.
Hodao sam i molio se svakom bogu ponaosob, svakome koji je opisan u toj knjizi. Čak i Vindaru. Nije da sam se nadao nečemu posebnome od njega, ali nisam mogao da izostavim bilo kakvu šansu, bilo kakav znak, makar i podao trik od prevrtljivog božanstva.
No, kako je vrijeme odmicalo, nada me napuštala. Simbolično ili ne, istovremeno sam sve više zalazio u utrobu šume, i svjetla je bilo sve manje. Nije mi smetalo, Gudunska šuma nije bila nastanjena grabljivcima, mada u to vrijeme neki dio mene je želio da jest.
Nastavio sam da se molim i ništa se nije dešavalo dok....“
Asgeirov pogled postao je usmjeren u djeda, i nije treptao, čekajući sljedeći dio djedove priče.
„Vidio sam neko svjetlo u daljini, poput plavičaste baklje koja nije osvjetljavala ništa oko sebe, tek je postojala u nekom svom prostoru, i samo je meni, izgleda, njena svjetlost bila vidljiva.
Hodao sam dobrih sat vremena, dok nisam došao do izvora svjetla. Bilo je to nešto poput krijesnice, ali zamotano u dim ili maglu. Nikad nisam uspio pronaći ništa slično. Kad me dovelo gdje je htjelo, zabljesnulo je svjetlošću kakvu nikada od tad nisam vidio, u isto vrijeme plavu i žutu i crvenu, i nestalo.
Opazio sam oko sebe krug kamenja, i shvatio da se nalazim u vilinskom krugu, to su obično hramovi koje ostavljaju ili vile ili Morvani, kao počast veličanstvenoj djevi zlatne kose.
Bio je mrkli mrak, ali mogao sam da vidim, ni sam ne znajući kako dok se nisam sjetio... Istinski vid! Ono stvorenje, i bljesak svjetlosti, usadili su mi dar da vidim inače skrivene stvari.
U glavnom, vidio sam da na kamenu nešto piše. Nekoliko znakova staroamotirskog- Resin Dosum Min Deco Sudrum. To znači “vrata su tu, neka uđe ko je pozvan”. Pisalo je na svakom od kamenova koji su formirali krug.
No, ja nisam bio pozvan! Barem nisam ovako zamišljao da vile pozivaju nekoga u svoje carstvo... No ipak, dodirnuo sam kamen i iznad mene se začuo povjetarac koji je milovao krošnje. Zatim je nekoliko listova zagasito crvene i žute boje palo preda mene, i ja sam na jednom mogao da vidim... ispisano moje ime, list je svojim žilama i strukturom ispisao Rand. Sada nije bilo sumnje.
Usmjerio sam svoj novostečeni pogled prema gore, i ugledao je. Veličanstvena ljepotica, Djeva od zlata, blistala je preda mnom, i ja sam kleknuo, do zemlje se savio. Uzela me je za rame i podignula od tla, uspravila ponovno na noge.
Jesen je, Rande. No ne tuguj, tvoja zima je daleko. A kada stigne, opet ćeš je vidjeti.
Još se sjećam tog glasa, poput šapata, a opet poput uragana, glas koji je odjekivao šumom, toliko daleko da sam negdje u daljini mogao da čujem kako ptice lete sa grana, preplašene.
A onda je... onda je nestala!
Tek tako je nestala... No ne bez dara, osjetio sam znatno olakšanje i cilj u svome srcu, zahvaljujući njoj, jedinoj koja se odazvala na moje povike. S lakoćom sam našao put iz šume, sa svojim novim očima, urezujući skoro pa nevidljive znakove u drveće kako bih se znao vratiti. Osjećao sam se sjedinjen sa svime što postoji.“
Asgeir je slušao sa nevjericom. Nikako nije mogao da povjeruje da je njegov djed upoznao pravu pravcatu boginju i čuo njen glas, a usto još i dobio dar vilinski pogled!
„Naravno, moj dar radi... samo u toj šumi. No, i to mi je više nego dovoljno. Ići ćemo uskoro, možda ima nešto i za tebe, ko zna...“
Rand je ispunio svoje obećanje i nakon par dana, sa prvim zaista sunčanim danom, našli su se u Gudunskoj šumi. Djed se kretao kao po svojoj kući, iznenada skrećući i mijenjajući pravce, prateći neke puteve koje je, izgleda, samo on znao i koji su ostalim ljudima bili sakriveni i nedostižni.
Nakon dugog i iscrpljujućeg hoda(kojeg je Rand skoro pa preletio), našli su se zaista unutar kruga načinjenog od oblog kamenja, i na svakom kamenu je bilo ispisano Resin Dosum Min Deco Sudrum iznova i iznova.
Djed je šapnuo nešto u vjetar, i on se pojačao, kroz granje i krošnje stoljetnih stabala vijugao je povjetarac, šuškajući i šišteći.
Rand je gledao. Očaran, u vjetar, i nešto je vidio, Asgeir je to znao jer oči su mu pratile nešto, što dječak nije mogao da vidi, iako su upalili baklje. Tama koja je okruživala kameni krug bila je neprobojna.
Pred Randa je spao zagasitocrveni list, i on ga je uzeo u ruke, i pročitao šta na njemu piše. Ispisano žilicama i strukturom lista, pisalo je IORINN. Ispod je bio napisan staroamotyrski znak za vječnost.
„Djede, ko je ovo?“, upitao je dječak.
„To je... nebitno, idemo.“ , reče i povuče ga za ruku, lomeći list i stvarajući ga u prah.
Nikada se nisu vratili na to mjesto zajedno, i djed je inzistirao da on ne ide u šumu sam, jer, kako je govorio: „Nije još spreman da se uputi sam tim putem.“
No naravno, dječak nije mogao da odoli, te je nakon par mjeseci ponovno lutao šumom, dok nije ugledao daleki sjaj...