Tebi, koji nikad nećeš pročitati ovo, koji nećeš razumeti, ne zato što me ne poznaješ... naprotiv, poznaješ me vrlo dobro.. već zato što ovo nije tvoj jezik. Ovo nije tvoja zemlja, ovo nije tvoja religija. Ovo je nešto drugačije, nešto što si tako lako i tako brzo prihvatio. Nešto što ti je bilo zanimljivo, ali ne dovoljno zanimljivo da bi u tome ostao.
Tebi, koji mi i dalje pričaš bajke u koje naivno verujem, koje uporno sanjam, od kojih hrabro ne odustajem.
Tebi, koji ne shvataš težinu čekanja, koji ne prepoznaješ tugu kojom ti se obraćam, koji ne osetiš drhtanje u mom glasu i ne primetiš suzu koju ponosno sakrivam.
Tebi, koji me puštaš da godinu dana sedim sama, da ne zaboravim, da razmišljam, da preispitujem.
Tebi, koji ne želiš da me povrediš, a ipak radiš sve što me boli, bez imalo griže savesti.
Tebi, koji kažeš da ti je stalo, a onda kažeš da ovaj vikend ne provodiš sam. Provodiš sa nekim drugim, sa nekim ko je sada tvoja osoba, kao što sam nekad ja bila.
Tebi, koji obećavaš kule i gradove, a onda srušiš u jednom danu i nastaviš po starom.
Tebi, kog uporno dižem u nebesa i hvalim te svima, kao da si tu, kao da je sve kao pre, kao da će biti i bolje nego pre, kao da nikad ništa loše ni nije bilo. Kao da je ovaj osećaj ponižavanja u redu, kao da sam to zaslužila, kao da mi to priliči.
Tebi, kog ko zna kada ću videti opet.
Tebi, koga i dalje verno iščekujem.
Tebi, koji si me naučio najiskrenijim emocijama i najtoplijim zagrljajima.