almost home
dirt enthusiast
Discoholic 🪩
RMH
AnasAbdin
hello vonnie
Claire Keane
Product Placement
Sade Olutola
Kaledo Art
One Nice Bug Per Day
will byers stan first human second
$LAYYYTER
Love Begins
ojovivo
Andulka
No title available
No title available
PR's Tumblrdome
noise dept.
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from Philippines
seen from United States
seen from Spain
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from United States
@draganaserbiaa
Jednog dana možda
Jednog dana možda
I prođe sve
Jednog dana možda
Opet zaboravimo na sve
Jednog dana možda
Nekako preguramo ovo sve
Jednog dana možda
I prestane sve
Ali dok taj dan
Još ne dođe
Hajde da ne zaboravimo
Da živimo
Da volimo
Da se nadamo
Sada
Dok postojimo
Jer
to
Jednog dana možda
Postane sutra
Poljubila sam te
Te zimske noći
Pre prvog snega
A sa našim poljupcem
Počeo je beli prah
Padati
I mislim
Da je baš
Zbog nas
Napadao
Da se sećam
Da se sećaš
Do kraja života
Poljubca
Koji možda nije bio prvi
Ali vredeo više od svih
Ne želim napisati ovu pesmu
Ne želim pisati
Kako si otišao
Kako je bolelo
Svakog trenutka
Kako nije preostalo
Ni trunka sreće
Posle tebe
Kako su dani
Loši
Kako su ustajanja
Teška
Jer tebe nema
Ni poruke tvoje
Za laku noć
I dobro jutro
Odnelo je
Sve
Jedno veče
Bezazleno
I onda se sve svede na to da čekaš nečiju poruku, nečiji poziv, onako skroz ushićena, ali on jebeno ne dolazi, nikako. Jer osoba sa druge strane gradi neki svoj život, dalji od tvog. I onda se plašiš, i onda polako počinješ da razumeš sve one pesme, sve one knjige, ljubavne, iako te romantika možda i nikad nije interesovala. Sve se svede na to, da će neko da pozove, da čuješ samo kako je, ne mora te čak ni pitati kako si ti, jer nije bitno, bitno je da je on dobro...
S dvadeset osam ili dvadeset devet se udas. Nisi ni mlada, ni stara. Niko ti nista nece reci. Naravno, prije toga zavrsis fakultet, radis dvije ili tri godine. Skupis dovoljno novca da platis ratu za auto ili ako imas srece, ratu za stan. Zbog toga si cijeli zivot radila? Zbog toga i zbog sedmice dana godisnjeg odmara u Turskoj. Necu reci da mrzis Tursku. Obicnim radnim danima ustajes u sest, do pola sedam vec sjedis na svom mjestu na trpezarijskom stolu i pijes crnu kavu. Oduvijek si mrzila kavu. Vracas se s posla u pola pet. Uvijek u pola pet. Svaki drugi dan produzis do obliznje pekare po crni rezani hljeb i kifle. Mrzis crno brasno. Tako narednih cetrdeset godina. Svaki drugi vikend posjecujes roditelje, bili bi tuzni i usamljeni da to ne radis, a oni ti zauzvrat nikada ne pitaju kako si. To te svaki put iznova zaboli. Cekas njihovu smrt, gadis se samoj sebi zbog toga. Udala si se za pristojnog covjeka, naravno par godina je stariji od tebe, zavrsio faks u roku, fina plata, ne pije, ne pusi, ne sanja. Nemate o mnogo cemu pricati. Znas da nije ljubav tvog zivota, a nisi ni ti njemu. Primjecujes da ga pocinjes mrziti. Mrzis kako prica, kako hoda i kako te ljubi. Prezires se sto se svako jutro budis kraj njega. Zbog toga se uvijek okrenes na suprotnu stranu od njega, ne zelis da bude posljednja stvar koju vidis kada sklopis oci. U iskusenju si da odes, ali to ne radis zbog djeca. Kazu da djeca trebaju oba roditelja, niko ne kaze da trebaju sretnu majku. Inace imas dvoje djece. Dvoje prekrasne djece. Djecak i djevojcica. Cijeli tvoj svijet. Djevojcica te podsjeca na tebe, na ono sto si nekada bila. Smijes se i placis istovremeno, jer nikada nisi htjela djecu, nisi voljela djecu. U srednjoj si govorila da ih neces imati, tada si zeljela da putujes svijetom, pravis izlozbe i pises knjige. -Prije pet godina si prestala da pises. Prije deset si svoju posljednju sliku stavila na potkrovlje. Nisi imala srca da je bacis. Nikada neces imati srca da je bacis.
Sreću čine male stvari
Ljeto nam se srušilo u jesen. Pili smo, pušili, pjevali uz vatru i zvuk rijeke, plesali pod mjesečinom, brojali uzalud zvijezde, pričali o životu, ljubili se i bili smo zaista srećni. Sa znanjem da se nikad više nećemo ovako družiti. Grlili smo se i plakali k'o djeca. Jer smo bili svjesni da smo ovdje, sa ovim osobama, gradili najbolje uspomene. Nismo bili svjesni kako sreću čine male stvari, sve dok se nismo ovdje naučili. Mladost nam je ovdje ostala. Na brdovitom Balkanu. Sad smo se razišli. Svako svojim putem. Ali otišli smo sa znanjem, da ako bismo se ikad vratili, našli bi se tamo gdje smo prestali.
Oda profesoru
Možda nije sve prošlo
Kako ste hteli
Kako ste mislili
Možda ste zamenili
Svoju četkicu
Kredom
Možda ste zamenili
Svoju umetnost
Predavanjima
Možda ste hteli
Stvarati
Dela
Ali stvorili ste
Nešto mnogo veće
Mnogo bolje
Stvorili ste
Priče
Puno njih
Da postoje i dalje
Da se prepričavaju
Još dugo
O tom jednom
Umetniku
Zaglavljenom
U telu profesora
Sa osmehom na licu
I biciklom u ruci
Rodni kraj
I kažeš samo još jedan dan,
Samo još jedan ispit,
Samo još vikend.
I dani prelaze u vikende,
Vikendi u mesece,
A meseci u godine.
I ono još samo malo,
Postaje tesno
I uskoro ti ostaju
Samo sećanja.
Šta ćeš zateći
Kada odeš,
Da li je tu i dalje sve
Onako
Kako si ostavio?
Gitara u desnom uglu sobe,
U levom knjige.
Jedna obeležena
Jer nisi uspeo
Da je završiš,
Jer si žurio
Nekom drugom životu,
Nekom naizgled boljem,
Zanimljivijem.
Ali samo naizgled.
Ipak.
Trebalo ti je da odeš.
Nisi mogao da veruješ
Ljudima
Kako kažu
Ma molićeš za nešto ovakvo.
Jer nedostaje,
Fali
Da u prolazu
Vidiš poznata lica
Čuješ
Poznati zvuk.
Jer na drugom mestu
Ljudi drugačije hodaju,
Na drugom mestu
Vazduh drugačije miriše,
I nebo je drugačije
Jer to nije tvoj rodni kraj.
Molim te
Pusti me unutra
Pusti me
Da vidim
Tvoju lošu,
osetljivu stranu
Pusti me
Da vidim
Kakav si
Kad si besan,
Kad si bezvoljan
Pusti me
Da ti budem
Tu,
Blizu
Ne teraj me
Evo
Ćutaću
Samo me pusti
Da budem tu
Za tebe
Molim te
Odlazim zbog tebe, ali te ne nalazim
Setim se s kim sam došla
Nije tu
Šaljem poruku
Dođi
I on odmah dolazi
Sedim i gledam ga
Kako savršen
Kako prelep
A onda
Pitam ima li mesta za mene
Kaže naravno
Iako se znamo
Pet minuta
Čini da se znamo
Ceo život
Gledam ga
I ne verujem
Želim da ga grlim
Želim da ostanemo
Tu
Tako
Zauvek
Ali onda krećem
Krećem pričat
O tebi
rekao bih mu
da ti ne kupuje toblerone
prezireš tu čokoladicu
od kad je tata otišao od tebe
rekao bih mu
da ti ne da da nosiš
kratke haljine i visoke štikle
da se oblačiš toplo
i ne stavljaš često vještačke trepavice
sigurno ne zna i
da si imala operaciju očiju
i da ne vidiš na jedno
rekao bih mu
da ti kosu češlja dugo
i uz to pjeva
moja draga od Čolića
da ne paniči kad vidi suze
samo nek nastavi
rekao bih mu
da ti nikad ne pominje
dedinu životnu priču
i ne ispituje
gdje je on sada
rekao bih mu
sve ono što
ti meni nisi htjela
ali ti je bilo drago
kad sam shvatio sam.
rekao bih mu
da te nikad neće voljet
koliko sam te ja volio
rekao bih
ali ko sam ja?
Ne znaš koliko se plašim
Da je sve ovo samo san
Da ćeš se probuditi
I shvatiti da nije to ono što želiš
I da ćeš otići
Poput drugih
A taman si me naučio
Da mogu verovati
Opet
U bajke
U ljubav
U nešto više
- ostani
Danas u čitaonici
Prelepa crnokosa priča tiho sa drugaricom, jedino što sam uspela čuti jeste nju kako kaže 'Nije problem u tome što smo mi raskinuli, već znaš ono kad ti kažu nađi nekog s kim možeš zamisliti budućnost, e ja sam s njim mogla. To je problem.'
-još jedno slomljeno srce
Da li ti fali
Moj poziv
Koji je dolazio uvek na onaj naš datum
Da li ti fali
Moj osmeh
U prolazu
Da li ti fali
I kako se osećaš
Sad
Kad me vidiš s njim
Kako me drži za ruku
Pred svima
Kako ga nije sramota
Da me ljubi i pred prijateljima
Kako ga nije sramota
Da pokaže svoju ljubav
Znaš bio si u pravu kad si rekao
Da zaslužujem nekog
Ko će znati kako sa mnom treba
Stvarno jesi
Po prvi put
Priznajem.
Kada sam je drugi put video, rekao sam: “Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu.”
Matija Bećković
Želim sebi jedno posljednje
tinejdžersko ljeto.
Želim da se u dvadesetim pravim kao da mi je 16.
Da ne idem u kafiće.
Nego da sjednem na klupu,
iza zgrade, u parku, na igralištu.
Želim najjeftiniji čips i da pijem sinalco,
jer onaj mali market u ćošku zgrade nema fantu.
Želim da mi ne treba torba, nego da u džepu nosim
samo mobitel, tramvajsku kartu i dvije marke.
Da kružim ulicama i smijem se,
slušam muziku i ne razmišljam ni o čemu,
osim o datom trenutku.
Da nosim kratke šorceve a duge majice.
Kosu da vežem kad mi je vruće,
bez da gledam kako sam je svezala.
Da potpisujem tumblr username markerom
po mostu,
gledam zalaske sunca, a ne slikam ih.
Da se kući vratim i otvorim laptop,
i čekam zelene tačkice,
da se pojave svi oni sa kojima želim provesti i ostatak
ljeta.
Želim posljednji put da budem tinejdžer.
Da posljednji put odam počast,
toj curici, koja je tako brzo
postala djevojka, a da nije ni primijetila.
Da posljednji put dopustim toj curici,
da osjeti sve,
da se ne izgubi u ovom svijetu odraslih,
da zna da ću je uvijek paziti i da je
nikada,
ali nikada,
neću zaboraviti.
Hvala ti curice.
ig: tekiis.poems
“Probudi dijete u sebi” @themagicofanordinaryday ❤️
Hladnoća
Kad ljudi odlaze iz mog života
Nek ponesu sve svoje, sa sobom.
A ljubav moju nek ostave meni,
Sebe da volim.
U tom voljenju
Zagrlim se, dobro utoplim jer
Promrzla sam od
Ljudske hladnoće.
Nekad mi treba vremena
Da ovaj led sa sebe otopim.
