Jer život je samo drum za haos.

poezija i proza

[drumzahaos]

Ako me sretneš negdje u gradovima stranim, Po kojima se muvam u posljednje vrijeme, Sretni me, Kao da me srećeš prvi put. Nismo li se mi već negdje vidjeli, Kaži…i zaboravi. Zaboravi dane koje smo nekada zajedno… I noći zaboravi… Gradove kojima smo mijenjali imena, I ucrtavali u karte samo nama dostupne… Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali, uvali mirnih voda. Otok naš i ime broda pjesnika koji nas je tamo nosio… Zaboravi da si ikada rekla da me voliš, I kako se nikada, nikada, nećemo rastati. Treba zaboraviti naslove knjiga Koje smo zajedno čitali, Filmove koje smo gledali, Hemfri Bogarta i Kazablanku, Naročito zaboravi. Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca, I onaj naš poljubac na kiši Za koga bi znala reći: “Nikada neću zaboraviti”. Molim te zaboravi… I kada ti kažem da zaboraviš, Kažem ti to zato što te volim Kažem ti to bez gorčine. Otvori oči ljubavi, Našim gradom prošli su tenkovi. Odnijeli su sobom sve što smo bili, Znali… imali… Zato… Zaboravi. Čemu sjećanja? Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu Iznova cvjeta svakoga proljeća. Nasmiješi se jutru koje dolazi, Zagrli bjelinu novih dana i zaboravi. Kasno je već. dragana, hoću da kažem, zreli smo ljudi, To jest, nismo više djeca I znam da nije lako. I znam da možda i boli… ali pokušaj, Molim te, pokusaj… zaboravi! I ako me sretneš negdje u gradovima stranim, Po kojima se muvam u posljednje vrijeme, Sretni me, kao da me srećeš prvi put; Nismo li se mi već negdje vidjeli, Kaži… i zaboravi.

Rade Šerbedžija, Zaboravi

[drumzahaos]

Očiju tvojih da nije Ne bi bilo neba  U malom našem stanu  Smeha tvoga da nema  Zidovi ne bi nikad  Iz očiju nestajali  Slavuja tvojih da nije  Vrbe ne bi nikad  Nežne preko praga prešle  Ruku tvojih da nije  Sunce ne bi nikad  U snu našem prenoćilo

Vasko Popa, Očiju tvojih da nije

[drumzahaos]

Poslije nekog vremena naučiš suptilnu razliku Između držanja za ruku i okivanja duše, I naučiš da ljubav ne znači oslanjati se na nekoga I da društvo ne znači sigurnost. I počinješ učiti da poljupci nisu ugovori I da pokloni nisu obećanja, I počinješ da prihvataš svoje poraze Sa podignutom glavom i otvorenim očima Sa gracioznošću žene, a ne tugom djeteta, I učiš se graditi sve svoje puteve na danas Jer je tlo sutrašnjice previše neizvjesno za planove A budućnost ponekad propadne na pola puta. Poslije nekog vremena naučiš... Da čak i sunce prži ako ga imaš previše. Zato posadi vlastitu baštu i ukrasi svoju dušu Umjesto da čekaš nekoga da ti donese cvijeće I naučiš  da stvarno možeš izdržati I da si stvarno jaka. I da stvarno imaš vrijednost. I učiš, i učiš... sa svakim doviđenja, ti učiš.

Horhe Luis Borhes, Naučiš

[drumzahaos]

Pe­tar Dža­džić, knji­žev­ni isto­ri­čar, kri­ti­čar i Milj­ko­vi­ćev bli­ski pri­ja­telj, ka­že da se ovaj ne­sva­ki­da­šnji pje­snik u sti­ho­vi­ma „dro­gi­rao smr­ću”. Pi­sa­će o njoj do po­sled­nje no­ći: „I sje­ćam se sve­ga što je bi­lo po­sle mo­je smr­ti”, is­pi­su­je de­vet­na­e­sto­go­di­šnji Bran­ko. Po­red sti­ho­va s pri­dje­vom mr­tav i onih s če­stim me­ta­fo­ra­ma i ale­go­ri­ja­ma ko­je ozna­ča­va­ju smrt, na­sta­će i ovi: Dok se ze­mlja okre­će oko svo­je smr­ti/ Sve smo za­bo­ra­vi­li osim svo­je vla­sti­te smr­ti ko­ju ži­vi­mo/ Tre­ba se mo­li­ti za svoj ži­vot/ Reč smrt! Hva­la joj što me ne spre­ča­va da ot­pu­tu­jem u se­be ko u ne­po­zna­to / Smrt svo­ju u gla­vi no­sim ja put­nik bez pr­tlja­ga i bez li­ca / Još mi smrt u uši­ma zu­ji...

[drumzahaos]

... Ka­kav je raz­log da odem bez raz­lo­ga ja ne znam. Znam da sam morao oti­ći (...). Ja pre­zi­rem sa­mog se­be. Ta­ko sam se ose­ćao i on­da i mo­rao sam oti­ći, oti­ći bi­lo ku­da. Imao sam ose­ća­nje da ću umre­ti, i počeo sam da be­žim. U zo­ru sam na­pi­sao ovaj epi­taf ko­ji ti ša­ljem (...). Mo­je dušev­no sta­nje je bi­lo ta­kvo da ni­sam mo­gao ni da či­tam, ni da pi­šem, ni­ti da se na jed­nom mje­stu skra­sim. Sa­da sam se sre­dio. Ti me iz­vi­ni (...). Ne­mir je naj­te­ža bo­lest, ne­iz­le­či­va. Ne­ka nas ni­šta ne za­u­sta­vi... Tvoj Bran­ko.

Branko Miljković

[tsernianski]

Ne volim nikog živog, i širim ruke u tu zelenu svetlost vazduha. Ništa mi se ne može dogoditi. Živim sa strastima koje su svaku noć vezane za led, za snegove, i za mir severnih mora; znam da će uskoro procvetati višnje, pa će me ispuniti smehom, i znam da ću do smrti gledati začudjen, opijen, samo nebesa, nebesa.

Miloš Crnjanski, Finistere 

[wornout-astronaut]

Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami. Gledamo se blijedi. Falimo si sami.

Tin Ujević, Fisharmonika

[drumzahaos]

Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote: i moje misli san ozari, umrijet ću noćas od ljepote.   Duša je strasna u dubini, Ona je zublja u dnu noći: Plačimo, plačimo u tišini, Umrimo, umrimo u samoći.

Tin Ujević, Notturno

[drumzahaos]

Ure od smole cure besmisleno, sumorni čovjek snatri bestjelesno, sutonska strast se boji bezimeno, a ljubav jeca, jeca bespredmetno;   i sve je danas prazno beskonačno, a vjetar duva, duva bezutješno na gole duše koje neprestano ištu i grle beznadno, beskrajno.

Tin Ujević, Meni bez mene

[drumzahaos]

Pati bez suze, živi bez psovke, i budi mirno nesretan. Tašte su suze, a jadikovke ublažit neće gorki san.   Podaj se pjanom vjetru života, pa nek te vije bilo kud; pusti ko listak nek te mota u ludi polet vihor lud.   Leti ko lišće što vir ga vije za let si, dušo, stvorena. Za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena.

Tin Ujević, Igračka vjetrova

[hiems-aeterna]

Ljudi su mrtvi a ne smrtni sunce će proći i kroz naše oči neizmenjeno

Branko Miljković, Requiem

[pocket-full-of-stones-deactivat]

Neka se sam Bog pomoli za onoga u kom nema više šta da umre…

Emil Cioran, Suze i sveci  

[hiems-aeterna]

Pored tebe najbolje sazreva moja podsvest smeštena između sunca i meseca

Branko Miljković, Nizvodno

[hiems-aeterna]

Gazim pustom stazom, ništa ne očekujem od sutrašnjeg dana, ni od kojeg dana više, samo je provalija i besmisao preda mnom. I strah.

Meša Selimović, Ostrvo

[braindamagedunicorn]

U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdim i hoću da poletim, da prhnem. I probudim se: ležim u svom lešu.

Antun Branko Šimić, Tijelo i mi 

[drumzahaos]

Na kraju - kažem na kraju, a trebalo je da prođu godine patnji, rastanaka, raskida - uvideli smo da su nam životi vezani zauvek i da svojim slabim ljudskim snagama ne možemo ništa ni protiv svoje ljubavi ni protiv prepreka koje joj stoje na putu.

Danilo Kiš, Enciklopedija mrtvih 

[drumzahaos]

hoću da mi kažeš da je sve u redu i da će njena crvena i zlatna kosa biti ponovo rasuta na mom jastuku. njena mala stopala njene male šake njeni prsti miluju moje oči i moje uši, i njen smijeh je moja utjeha.

Charles Bukowski