🩶

Are You Brave Enough for love?

[grayheart26]

Razdvojene smo,

ne kilometrima,

ne gradovima izmedju nas.

Sjedimo mozda i u istoj sobi,

zrak je isti,

tisina ista,

ali misli nam putuju

u razlicitim smjerovima.

Nekad smo govorile jednim jezikom pogleda,

jednom recenicom razumjele cijeli svijet.

Sada rijeci postoje,

ali znacenje ne pronalazi put.

Nismo daleko rukama,

ali duse su nam skrenule

na razlicite ceste.

I najcudnije od svega

jos uvijek si tu,

a ponekad mi nedostajes

kao da si na drugom kraju svijeta.

[grayheart26]

Borim se sa sobom

koja me je vec napustila,

sa sjenom mog glasa

koja se vise ne odaziva.

U meni zivi zena

koja je jednom odustala,

i druga koja je jos uvijek

trazi po rusevinama razlog.

Pitam je gdje je otisla,

ali ona samo slijeze ramenima

u tisini koja zna sve odgovore.

Nosim njeno ime,

ali ne i njeno srce,

ono je ostavila negdje

gdje je bol prestala objasnjavati.

I sada se borim

ne da pobijedim,

nego da je barem jednom

pogledam bez mrznje

i kazem:

vrati se kad budes mogla.

[grayheart26]

Sebe nisam napustila iz izbora,

nego iz bola koji nije znao stati.

Povukla sam se iz vlastite koze

kao iz kuce koja gori.

Dok je ona okretala ledja bez tereta,

ja sam nosila i njezinu krivicu

i svoje lomove.

Napustila sam sebe

da bih prezivjela dan,

da bih mogla ustati

bez da se raspadnem na sredini.

To nije bila slabost.

To je bio instinkt.

Tijelo koje se spasava

kad duša ne zna kako.

[grayheart26]

Napustila sam sebe

tiho, bez kofera,

ostavila ime na ivici dana

da se osusi od suza.

Bol me je ucila

kako se gubi glas,

kako srce postaje soba

u kojoj vise ne palim svjetlo.

Skidala sam sloj po sloj

ono sto sam bila.

I sada hodam laksa,

ali suplja,

kao covjek koji je prezivio

ali nije ostao.

Negdje iza mene

jos stojim ja,

savijena, ali ziva,

cekam dan

kada cu se usuditi

vratiti se sebi.

[grayheart26]

Nosim je,kao kamen u grudima,

kao tiho more bez obale.

Ponekad cuti,

ponekad udara o rebra

kao da trazi izlaz

iz tijela koje je umorno

od vlastitih misli.

Nocu sapuce

rijeci sto bole vise od tisine,

a danju se skriva

iza tudjih osmijeha.

Teska je,

ali je moja.

U njoj cuvam

i tamu i svjetlost,

i sve sto nisam rekla

jer niko ne bi razumio.

Mozda jednog dana

postane lagana,

kao dah sto se gubi u jutru

ali za sada,

ona je moja sidra

i moja oluja.

[grayheart26]

Pricacu ti o proslosti koju niko ne zna,

o tisini sto vriisti kad svi misle da cutim,

o danima bez boje, bez daha, bez sna,

o suzama koje sam naucila da gutam.

Reci cu ti o nocima kad nisam bila dijete,

kad su zidovi gledali, a niko da pridje,

kad se dusa stegla kao zima bez svete,

a zivot je saptao: „Izdrzi, samo si bice.“

Ne zna niko gdje sam padala i stala.

Ni sta sam grlila kad nikog nije bilo.

I koliko puta sam se iznova dala

onima sto su me lomili… lagano, tiho, milo.

Pricacu ti sve… al’ ne da me sazalis,

vec da znas , ako me vidis da cutim,

da su mi rane starije od rijeci,

i da sam hodala kroz pakao ,ali ne slutim.

Jer jos imam glas, i ruku da pisem.

Jos imam oci da pamte i da vjeruju snu.

Neka se proslost iza mene brise

ja sam od nje satkana. I jos uvijek tu.

[grayheart26]

Umorna sam od budjenja,

kao da svaki dan

ponovo gubim rat koji nisam ni birala.

Nebo mi stoji nisko,

kao da hoce da me pritisne

dok ne postanem nista.

Ljudi govore:

“Proci ce.”

“Izadji malo.”

“Samo misli pozitivno.”

Ali kako da mislim,

kad mi glava sumi od tisine,

a srce kuca samo zato sto mora?

Ne trazim da me spasu,

samo da me ne tjeraju da se smijem

kad sve u meni cuti.

Znam da ovo nisam “ja”,

ali vec dugo ne znam ko je.

Znam da ima svjetla negdje

ali ne vidim ga.

I mozda ne danas.

Mozda ni sjutra.

Ali ponekad, samo ponekad,

dovoljno je da neko kaze:

“Tu sam.”

Ne moras nista vise.

Samo budi.

Samo cuti sa mnom

dok se ne vratim.

[grayheart26]

Imam knedlu u grlu.

Ne od hrane. Ne od rijeci.

Od svega sto nisam rekla.

Od svega sto sam progutala

da ne bih bila teska.

Ne boli kao rana.

Boli kao tisina

koja nema gdje da ode.

Pitas me:

“Jesi li dobro?”

A ja klimnem glavom,

jer da izgovorim istinu

znacilo bi da se raspadnem

pred tobom.

Ta knedla,

to nisam ja.

To je sve ono

sto niko nije pitao.

Sve ono sto sam precutala

da bih bila jaka,

normalna,

laka za podnijeti.

Ali veceras,

ne trazim rjesenja.

Ne trazim ni sazaljenje.

Samo , da neko sjedi sa mnom

dok gutam tisinu

i ucim kako da disem

sa tezinom u grlu

koja nikad ne postane suza.

[grayheart26]

Ubijas me rijecima ne vikom,

vec sapatom koji zna gdje boli.

Svaka tvoja recenica, tiha i cista,

ostavlja trag, ali srce te jos voli.

Ne lomis me naglo, ne krvari glas,

ali ton ti je noz bez ostrice.

Nista ne kazes sto zvuci kao kraj,

ali svaka rijec gasi po jednu iskrice.

Pa ipak… ne odlazim.

Jos stojim tu, medju poluistinom i snom.

Jer ono sto imamo nije umrlo,

samo luta, izgubljeno u tvom tonu.

Znam , umorna si, ja sam umorna.

Al’ pogledaj , ispod tih rana,

jos kuca nesto kad mi pridjes,

jos treperi kad izgovoris „jutro“ bez plana.

Ubijas me rijecima, i znas to,

ali valjda vjerujes da cu izdrzati.

Jer kad ljubav stvarno nestane

ni rijeci vise ne znaju ranjavati.

Jos mozes da me dotaknes glasom,

jos vjerujem kad kazes moje ime.

Jos smo mi makar krhko, tiho

u ovim recenicama koje zive izmedju zime i zime.

[grayheart26]

Nije sve tako prazno u meni

dok si tu,

dok se tvoje ruke naslanjaju na tisinu

koju ne znas da procitas.

Gledam te i smijem se pola puta.

Ostatak cuvam, da me ne provalis.

Jer u meni jos ima mjesta

koje nisi dotakla,

ali ti ih vec poklanjam pogledom.

Pricam ti malo,

ali kad cutim budi sigurna,

u toj tisini ima te vise

nego u svim recenicama koje izgovorim.

Nije prazno,

samo je njezno…

samo ne zuri,

jer ponekad srce kasni za korak,

a zeli da stigne bas tamo

gde si ti sada.

[grayheart26]

Moje cutanje nije prazno,

u njemu kuca sve sto nisam smela.

Rijeci mi stoje na ivici daha,

al’ srce cuti kao da je cela

istina negde u toj tisini,

u pogledu spustenom, u polumraku.

Ne govorim jer sve bih rekla.

Jedna rijec, i popucali bi zidovi

koje sam gradila glasom mira.

Moje cutanje oklop i rana,

zakletva tiha, bez svjedoka,

sto nikad ne pita: “Zar nisi stala?”

Cutim… jer reci znaci priznati.

Cutim… jer cutanje cuva ostatke mene

koje rijeci ne bi znale voljeti.

[grayheart26]

Tesko je ruku pruziti pravo

kada ne znas kuda boli vode,

kad oci cute, srce se skriva,

a rijeci ostanu negdje ispod koze.

Hocu da budem oslonac, snaga,

da budem svjetlo kad tama krene,

al’ kako da gasim nevidljiv plamen,

kako da lijecim tisine i sjene?

Reci mi – ne moras sve,

samo nagovjestaj, znak, dah,

jer dusa sto cuti u svom svijetu,

gubi se lako u tudjem mraku.

Ne trazim mnogo, ni sve da znam,

samo da stojim blize od straha.

Jer pomoci mogu – al’ da te nadjem

u svijetu gdje sapat ne postaje jeka.

[grayheart26]

Znam da nije prazno u tebi.

Osjetim to kad me pogledas bez rijeci,

kad te osmjehom pitam: “Je l’ sve u redu?”

a ti slegnes ramenima kao da ne zelis da lazes.

Tvoje cutanje mi govori vise

nego ijedna prica koju sam cula.

Znam da me ima u tebi.

Ne moras da kazes.

Ali ponekad…

bojim se da stanem na ono njezno,

da ti ne slomim ono sto jos ne smijes da pokazes.

Da ne pozurim tamo gdje si me vec pozvala

pogledom, ali ne i rukom.

Ostajem.

Tu sam.

I kad cutis, i kad bjezis u sebe.

Jer ni u meni nije sve jednostavno,

ali tvoje tisine su mi najiskreniji znak

da sam ipak — pozvana.

[grayheart26]

Tvoj pogled vise ne trazi moj,

kao sjenka prolazim ti kroz dan,

ne postoji vise dodir blag,

niti onaj osmjeh nekad znan.

Tvoj glas je hladan, bez ijedne note,

ko da su svi razgovori potroseni.

Svjetla su ugasena u tvojoj sobi,

u tisini, ja ostajem zaboravljeni.

Kao stranac, koracam kroz tvoje snove,

ne pozivas me da ostanem tu.

Svi putevi sada vode daleko,

dok ja i dalje stojim u krugu.

Ali srce zna kad je vrijeme da cuti.

[grayheart26]

Prehladila se, ali ostala sjaj,

u oku joj trepti zlatan sjaj.

Usne su hladne, al’ osmijeh topao,

najljepsa ona, i kad je umoran dah.

Kroz kasalj sapce, blago, kroz tugu,

vjetar nosi njenu tisinu dugu.

Nos crven od zime, oci kao san,

jos uvijek je najljepsa, u prolazu dan.

I dok se sklupcala pod pokrivacem snova,

i dalje u njoj pjesma nova.

Prehladjena, tiha, ali sjaji svijet,

najljepsa u slabosti, bezbroj njeznih rijeci cvijet.

Jer i kad je krhka, i kad je blijeda,

u njoj cvjeta ljepota, ne trazi lijek.

Kroz prehladu njenu, kroz maglu sna,

najljepsa ona, tiha poezija.

[grayheart26]

Zaljubila sam se u jedan grad,

U njegove ulice, tihe, bez glasnih koraka.

U miris kise na toplom kamenu,

U svaki cosak, svaki stari prozor.

Njegovo nebo boji se u zlato,

Dok sunce polako tone iza brda.

U tom trenutku, svijet stane na tren,

I sve sto osjecam je da pripadam njemu.

Zaljubila sam se u sapat vetra,

Sto nosi price sa neznanih puteva.

U svetlost koja treperi kroz krosnje,

I u ritam rijeke sto protice kroz dusu.

Svaka fasada nosi svoje vrijeme,

Svaka sjenka je odraz proslog sna.

A ja, izgubljena medju tim zidovima,

Pronasla sam sebe u njegovom dahu.

Zaljubila sam se u jedan grad,

Gde svaki korak je pjesma srca mog.

U njegovim bojama, u tisini noci,

Taj grad postao je moj vjecni dom.

[grayheart26]

U tebi, tisina nosi tajne,

neizgovorene rijeci svemira,

gdje svaki dah tvoj

poput vjetra prolazi kroz moje misli,

i razbija zaboravljene granice postojanja.

Tvoje oci—dubine bez dna,

u njima se kriju svetovi,

vise od onoga sto je vidljivo.

One su odraz onoga sto ne umijem reci,

pitanja koja tek ucim da postavim.

Kao da smo svi dio nekog skrivenog plana,

tvoje prisustvo osvjetljava puteve

koje nisam znala da hodam.

Da li smo mi samo tren u beskraju,

ili smo beskraj u jednom trenu?

Kad te gledam, vrijeme prestaje da bude mjera,

jer ne postoje sekunde koje bi izmjerile

beskonacnost koju nosis u sebi.

S tobom, sve postaje tise, dublje,

kao da zivot dise

izmedju onoga sto jesmo i sto mozemo postati.

Mozda smo svi sjenke na zidu,

ali ti si svjetlost koja te sjenke stvara,

i u toj svjetlosti, otkrivam sebe.