#sivosrce

[bojesvemira]

Ponekad’ to nije ona koja te ostavlja bez daha, već ona koja te nauči da pravilno dišeš

[grayheart26]

Na kokainu i na njoj sam dozivljavala najblistavije trenutke svog bivstvovanja.

[bojesvemira]

“Krivo mi je”

Obično ne pišem o stvarima

za koje mi je krivo.

Ali, znaš,

za mnogo toga u životu

nekako mi jeste.

Mogla bih ispisati svesku punu rečenica

što počinju s:

“Krivo mi je jer…”

A najviše,

krivo mi je što često

nećeš da razumiješ moju porciju ljubavi.

Kažeš

“Ti pišeš o drugima.”

“Te riječi nisu za mene.”

I nešto mi se tada

u prsima presječe.

Jer što više pišem za tebe,

to me manje cijeniš.

Što više dam,

ti manje vidiš.

Ne znam…

kad si ti zadnji put zapisala nešto za mene?

Nešto veliko,

nešto od srca?

Kupila sam ti svesku,

da pišeš o emocijama,

da se sjetiš da osjećaš.

Ali od kako si se uselila kod mene,

nijednom te nisam vidjela

da si sebi napravila kafu,

sjela u tišini,

i zapisala ijednu riječ.

Pa kako onda da vjerujem

da emocije u tebi postoje?

I najgore

kad pustim pjesmu

što me podsjeća na tebe,

ti se naljutiš.

Tražiš da se pravdam.

Pitaš: “Za koga je?”

A ja kažem: “Za tebe.”

A ti mi ne vjeruješ.

Kao da ljubav

što je dajem

nije validna

ako nije po tvom standardu.

Ja uvijek moram dokazivati

da je sve za tebe.

Da živim za tebe.

I šta dobijem zauzvrat?

Doručak,

na kojem me pitaš

da li možeš da ti pomognem

jer ti bude teško.

(Meni to nije teško.)

Ali ne dobijem

niti jednu riječ.

Niti jedno slovo

koje kaže:

“I ja tebe volim na svoj način.”

Zato…

hej.

Ne moraš da pišeš o meni.

Ne moraš ništa.

Ali me, molim te,

nemoj više tjerati da se pravdam

zbog poezije koju pišem o tebi.

Nemoj mi govoriti da nije istina

kad ti jedino kroz te stihove

govorim sve najistinitije

što u meni postoji.

Ja tebi pokazujem da te volim.

A ti…

šta ti radiš?

Nije dovoljno da postojiš kraj nekoga

kažem ti iz iskustva.

Ima ona Merlinova;

“Kad je hudo mislilo da je dovoljno da ti čuje glas”

Cijenim te ali daj da osjećam ljubav.

[bojesvemira]

Jin&Jan

Dve devojke, dve svetlosti, jedna gori plamenom, druga je tiha kao noć. U srcu tame, ona je oluja, a druga je mir koji dolazi nakon nje. Njihov svet je pun bura i tišina, ljubav koja se rodi u vrelini sukoba, ali raste u hladnoći razumijevanja.Bijes je tu, ponekad nesnošljiv,kao gromovi što paraju nebo. Njene reči oštre, kao strelci, pogađaju srce, dok ona stoji, povređena, ali nikad ne beži, nikad ne odustaje. Međutim, ljubav nije samo mirna reka. Ima trenutaka kad to more postane okean, i kad se dvoje ljudi moraju naučiti plivati.Njihova ljubav nije tiha, ali je ogromna, kao svetlost koja pokušava da se izbori sa senkom, kao dve zvezde koje se sudaraju ali nikada ne prestaju sijati.Ne znam kako će se ovo završiti, da li će se ti gromovi smiriti ili će njihova oluja zauvek trajati. Ali u ovom trenutku, dok jedna pruža ruke ka drugoj, dok srce lomi ono što je slomljeno, oseti se da ljubav postoji, i da je to jedina stvar koja će ih voditi ka kraju koji obežava svetlost. U ovoj borbi između svetlosti i tame, nadam se samo da će, na kraju, ti gromovi postati tišina, a oluja spokoj.

[bojesvemira]

Svako lijepo vrijeme me podsjeća na nju, zrake sunca u ovom prokletom Junu, koje probijaju kroz moj prozor. Donose mi miris njene kože tamo tik iza uha niže od niza kose. I znatno miriše na more, kako li je mirisati na nešto što najviše volim

[bojesvemira]

Krila anðela

Boli me između plećki kao da tamo raste krilo koje nikada neće poleteti. Zaljubim se, i vazduh mi postane težak, kao da nosim ceo svet u plućima koja ne dišu.

Ljubav je oštrica koja me reže iznutra, a opet joj se predajem, kao da bol dokazuje njenu stvarnost.Zaljubim se, i tada znam:

ova ljubav će me ubiti. Ne zbog onoga što daje, nego zbog onoga što uzima mir, dah, i svaki deo mene koji je nekada znao da živi. Boli me između plećki jer tamo, među kostima, već piše moj kraj.

Svaka velika ljubav je smrt, i svaka smrt dolazi prerano. Ali ja biram da dišem kroz bol, jer umreti za ljubav znači živeti za nju.

[bojesvemira]

Sunce tebi, Sunce meni.

Često bih psiala, ali ponekada mislim da mi ponestane riječi a zapravo sve o čemu mogu pisati jeste jedna žena. Da li ste ikada otkrili kako je to voljeti ženu? To vam je kao kašičica meda na gorki čaj, kao sunce u sunčanom salonu. Kao leptir koji vam svojim letom uljepša dan. Ali voljeti nju, ona ima smijalice, nju je tek lahko voljeti. I tu pamučnu plavetnu kosu, kada provučem prste kroz nju osjećam prizemljenje duše iz kosmosa. Njena plava kosa na suncu je moj vlastiti smiraj u kojem se izgubim satima, kada priča i usne joj se pomjeraju treba mi vječna racionalnost da se ne izgubim u slogovima. Mladež jedan koji me oduševi i sve pjegice na njenim lijepim leđima nastale od sunca pokazuju mi put do njenog srca. Kada bi je nekome opisivala, a da mora da stane u rečenicu. Rekla bih da je sunce, ona je meni sunce, i ja sam njoj sunce vječito. Moja ljubavi!

[bojesvemira]

April

Tvoje bore su mi samo jedan faktor tvoje lepote Tvoje oči su mi kosmos viskija sa ledom U kojem se topim tim subotnim večerima Tvoje ruke su pokrivač u zimskim danima Tvoje srce je moje prirodno stanište Od Aprila pa do zauvijek.