Našu izložbu “Eteralni kod” ugostit će Muzej Croata Insulanus na Noći muzeja, 01.02., koja se ove godine organizira na temu “Muzeji- inovacije i digitalna budućnost”!
Vidimo se!
TEHNIKA: Instalacija
DIMENZIJE RADA: 150 x 80 x 50 cm
GODINA: 2017.
KONCEPT:
Inspirirana latinskom riječi „multipli“ nazivam svoju kameru „Camera Multipla“. Multipli na latinskom označuje nešto mnogovrsno nešto složeno. Drugo značenje od riječi složeno jest riječ kompleksno, što je upravo moja kamera jer je sastavljena od više međusobno povezanih dijelova. Pod povezanim dijelovima mislim na odnos između zvuka, svjetla i vremena te na medije koji unutar objekta rade simultano. Zrake svjetlosti prolaze kroz leću promjera 5 cm te se digitalno zapisuju pomoću skenera. Skener preuzima ulogu digitalnog čipa te se svjetlo zapisuje u vremenu koje ima svjetlu i tamnu fazu, nakon toga se pojavljuje na ekranu i nestaje. Gledatelju želim dati mogućnost da vidi vrijeme koje se fizički ne može iznijeti iz prostora te da koristi prostor u kojem je moguće vidjeti, čuti i iskusiti prolaznost vremena.
TEHNIKA: Skulptura
DIMENZIJE: 28 x 12 x 26 cm
GODINA: 2018.
KONCEPT:
Hommage svim kiparima i kiparicama koji su nekada živjeli i stvarali. Kompozicija figura odrađena u siluetama prozračne i jake inox mreže koja danju snažnim sjajem i svojstvom materijala progovara o metalu i klasičnom pristupu figurativnog. Noću se u pozadini kompozicije pale svjetla i tada sve doživljava svoj obrat…siluete postaju prozračne i graficizam kreće u igru linija i volumena. Svakim pokretom promatrača otvara se novi pogled i odnos figura koje se unutar prozračne kompozicije tako pokreću zajedno s promatračem, isprepliću i izgrađuju uvijek novu vizuru zgusnutih prostornih graficizama. Kompozicija emitira samu sebe uvijek drugačije i neponovljivo, a u odnosu na promatrača i njegove kretnje, u odnosu na promjene svjetla u toku dana i noći. Tako postaje živi sugovornik likovnog doživljaja.
Film tematizira odnos recentnog hrvatskog sustava vrijednosti spram kulturne baštine nastale suradnjom radnika i umjetnika u okviru likovnih kolonija u sisačkoj Željezari 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Kroz odnos prema radničkom kulturnom naslijeđu očitava se odnos prema radnicima i radu općenito. U stvari, danas odnosa praktički niti nema.
Likovna kolonija Željezare Sisak organizirana je u razdoblju od 1971. do 1990. godine. Sveukupno je sudjelovalo 178 umjetnika, a stvoreno 686 likovnih djela, prvenstveno slika i skulpura, ali i reljefa, crteža i objekata, te fotografija. Danas se u željezarskom radničkom naselju može vidjeti tridesetak skulptura. Paralelno s kolonijom, kontinuirano se odvijala akcija otkupa likovnih djela za nagradu zaslužnim radnicima. Od umjetnika je otkupljeno i radnicima poklonjeno 1172 djela. U to vrijeme Željezara je zapošljavala oko 15 000 radnika. Danas je Željezara u vlasništvu jedne talijanske tvrtke i zapošljava manje od 100 radnika.
Potaknuta isti korijenom riječi mater i materija, transformacijom ženskih aktova kroz video filtere u mape zemlje kao na vremenskoj prognozi, povezujem simbolički žensko tijelo sa majkom Zemljom odnosno prirodom i materijalnom/fizičkom egzistencijom. Nebo arhetipski predstavlja muški princip i nematerijalno/duhovno postojanje vezano uz kulturu, intelekt i društvo. Život/egzistencija je ono što nastaje u međuodnosu tih dviju suprotnosti, u njihovom skladu i neskladu...
Mogu pričati samo o svojoj majci.I mojim mirisima nje. O odsustvu.
Umočivši crno bijelu fotografiju majke u čistu vodu, pažljivo je ritualno uronivši ...posvetila sam značenje vode kao ključnog životnog elementa.
Zatim sam vodu pokušala oblikovati,u oblik koji povezujem sa obličjem majke, zaledila sam je, davši joj oblik tanjura, onog iz kojeg sam jela juhu kao curica.... koji me othranio.
Leden. Prolazan. Traje samo dok je na stolu, kao i fragmenti mojeg sjećanja....
U istoj toj vodi..sada odleđenoj,umila sam se pokušavajući rukama namirisati...tražiti majku i njen miris. Odsustvo.
Prolaz kroz stanja artificijelnog stvaranja, oživljavanja i prezervacije ritualno i bolno pratim pjevajući jedinu pjesmicu koje se sjećam da je majka pjevala odnosno mogu pretpostaviti da je to bilo u njenoj blizini.
Kratki video dio je šireg projekta pod istim nazivom "Whispering walls", a posvećen bivšoj sinagogi u Varaždinu i njenoj turbulentnoj i potresnoj prošlosti.. Projekt se sastoji od izložbe (trenutno postavljene u galeriji "dr.Vinko Perčić" u Subotici), te eksperimentalnog art filma koji je trenutno u izradi. Kratki video najavni je film baziran na stihovima koje sam napisao inspiriran temom, a interpretirao ih je Božidar Smiljanić neposredno prije smrti, pa je to ujedno i zadnje pojavljivanje velikana glumišta pred kamerama.
TEHNIKA: Akril na platnu i papiru
DIMENZIJE RADA: 80 x 60 cm, 100 x 80 cm , serija
GODINA: 2017. / 2018.
KONCEPT:
Slike su prvenstveno usmjereno kao kritika društva u cjelini. Za mene kao umjetnika važni su kritički problemi u umjetnosti i društvu koje sad više ne funkcionira kao kritički sistem. Radovi su kritika slobodi čovjeka u kapitalističkom društvu koja je licemjerno zamaskirana, jer uspjeh i karijera čovjeka zavisi od želje i ukusa najbogatijih građana.
U današnjem društvu postoji nepomirljiva suprotnost među klasama u društvu. Kapitalisti koji imaju monopol na sredstva proizvodnje te svoj profit ostvaruju radom drugih i radnika, svih onih koji iznajmljuju svoju radnu snagu da bi preživjeli, te ljude koji su žrtve tog sistema.
Upravo su tematika mojih radova žrtve tog sistema, od kojih svi okrećemo glavu dok ih susretnemo na ulici Ti su ljudi zaboravljeni od svih, te im pokušavam dati važnost što postaju na trenutak glavni likovi jedne priče te preko njih pokušavam osvijestit kod ljudi probleme kapitalizma, otuđenja čovjeka, neslobode…
Koncept se sastoji od 15 radova u tehnici akrila na platnu i papiru.. S radovima apeliram i ukazujem na problem da je čovjek u današnjem vremenu postao i sveden je na puki broj, na potrošni materijal i na sredstvo za nečiju zaradu, sistem ga „prožvače i ispljune“.
Mi više ne živimo, proživljeni smo, više nemamo slobodu, ne znamo odlučivati, čovjek je bez duše, priroda je bez čovjeka. Svijetom vlada teški grobni muk, nikad čovjek nije bio manji, nikad uznemireniji, nikad radost nije bila odsutna, niti sloboda mrtvija.
Ne slijediti napredak, civilizaciju, ne slijediti stroj, ne slijediti modu, snobizam, nesigurne, oprečne, nerazumne teorije. Ne slijediti slaboumnost. Ići suprotnim putem od onog kojim ide gomila, masa. Pobjeći od lažne moderne mistike, odbaciti ideal bankarova sina, umirovljenika socijalnog osiguranja…
Tko ima više imat će još više, a tko ima manje imat će još manje….
TEHNIKA: Fotografija
DIMENZIJE RADA: 5184 x 2912 mm
GODINA: 2015.
KONCEPT:
Dom kulture rad je koji je neočekivano nastao prilikom posijeta prostorima Jadran Filma u Zagrebu. Radi se o fotografiji zatečenog prizora bez ikakvih izmijena.
TEHNIKA: Bakropis, rezervaš, aqutinta
DIMENZIJE RADA: 68 x 100 cm
GODINA: 2016.
KONCEPT:
Težnja svake osobe je da bude svoja, a ono što moje grafike predstavljaju je upravo to: dio mene, moj karakter. Serija grafika dimenzija 68X100, zapravo su grafike koje funkcioniraju svaka zasebno, a njihovim preklapanjem stvaraju se nove forme. Od samih misli pa sve do same geste ruke koja prenosi impulse na samu ploču, a u krajnjoj liniji i na sam otisak, moji tragovi su zapravo organički, koliko god ti oblici daju dojam spontanosti, jer to i je prikaz moje osobnosti, oni su zapravo statični, pa kao takve forme daju utisak da su uzeti iz same prirode. Ono što je vidljivo kroz grafike zapravo je moj osobni unutarnji nemir, što se vidi kod linija koje stvaraju nemir i neizvjesnost. Spoj dominantnih crnih i sivih tonova zapravo stvara ravnotežu mog rada, isto koliko i mene same, jer jedno bez drugog ne bi funkcioniralo na način na koji ono funkcionira zajedno. Ekspresivne linije nastale aquatintom dominiraju spram bakropisnih linija koje su zapravo definirane i jasne, te nas svojim zbijenim nizanjem uvode u novu dimenziju, dimenziju koja isto tako ima karakter ali je pasivna. Kartontisak pak na samom kraju na neki način negira postojanje svih elemenata grafike, dok s druge strane upotpunjuje cijeli smisao i koncept grafike.
TEHNIKA: Skulptura
DIMENZIJE RADA: 150x50, 50x50, 50x50 cm
GODINA: 2014.
KONCEPT:
Projekt „mapiranje tijela“ kroz galerijske, skulpturalne dimenzije bavi se tijelom u konstantnoj promjeni koja više ne podrazumijeva nosive odjevne predmete, dapače potpuno se zastire njihova funkcionalna dimenzija. Pukotine, nadomjesci i proteze naizgled upućuju na gubitak i pobuđuju osjećaj otuđenosti, no istovremeno pridonose osvještavanju granica fizičkog kako bi se opojmio i vizualizirao alternativni odnos tijela i odjevnog predmeta.
TEHNIKA: Instalacija
DIMENZIJE RADA: 400 x 50 m
GODINA: 2017.
KONCEPT:
U blizini HE Dubrava Hrvatske elektroprivrede (Međimurska županija, općina Sveta Marija) tijekom izgradnje akumulacijskog jezera hidroelektrane za opskrbu električnom strujom okolnih naselja deponirani su nastali betonski blokovi kao obaloutvrda s lijeve strane obale oko 400 metara dužine. Godišnje ovdje boravi nekoliko stotina kupača koji rekreativno ili istraživački (projektna nastava, „birdwatch“, „čuvari rijeka“) veslaju čamcima kroz tu dionicu Drave do Donje Dubrave (oko 14 km) ili Legrada (oko 20 km). Vožnja čamcem redovito počinje uz samu branu postrojenja HE Dubrava, kroz koju teče akumulirana rijeka Drava te se nastavlja ostatkom prirodnog starog korita rijeke, mnogo nižeg vodostaja nakon izgradnje HE Dubrava - posljednja hidroelektrana od njih ukupno 22 na jedva 700 km rijeke Drave. Vodostaj često jedva ispunjava biološki minimum što je uzrokovalo nestajanje važnih močvarnih staništa rijetkih vrsta životinja i biljaka, dok je povlačenje podzemnih voda doprinijelo isušivanju zemljišta i bunara ruralnog djela uz rijeku.
Uz neurednu betonsku obaloutvrdu, koja je teškom mehanizacijom odložena na obalu te dalekovod koji zuji i pucketa, prolazi se u toku prvog djela vožnje čamcem kao nekakav portal nakon kojeg dolazimo do onog prirodnog djela rijeke. U tom zdravom i čistom dijelu rijeke Drave možemo potiho primijetiti raznovrsne životinje koje borave tamo, a kojima se unazad nekoliko desetaka godina broj drastično smanjuje – većinom zbog umjetne regulacije toka i konvencionalne poljoprivrede, pa je stoga veliki broj njih na popisu „Crvene knjige“, međunarodnog sustava zaštite ugroženih vrsta.
Taj beton uz koji ležerno i ravnodušno plutaju korisnici njegovog razloga nastanka bilo je potrebno istaknuti kao stran i neprirodan element zaštićenog krajolika rijeke Drave. Beton obojen crvenom bojom komunicira osnovnim likovnim jezikom – komplementarnim kontrastom crvene i zelene boje te isticanjem kontrasta između umjetno i agresivno nametnutog materijala - betona te autohtone flore i faune, koja živi na tome prostoru. Simbolično crvenom bojom označavam rane i ožiljke nastale u okolišu, dok označavanjem sa “X” znakovima pozivam u svijest promatrača potrebu za odstranjenjem neprihvatljivog sadržaja/ponašanja nastalog u procesu ljudskog gospodarenja najvažnijim prirodnim resursom.
Ulaskom kroz tako istaknuti portal svaki budući korisnik vodenog resursa i električne struje ima veće poštovanje prema onome što slijedi nakon portala i brine o svom odnosu prema okolini, dok oni učestaliji gosti kroz vrijeme primjećuju promjene na „crvenim posjetiocima“ uz koje mogu prepoznati mijene svoga ponašanja i tragova koje ostavlja manipulacijom okoline. Iako je dio puno većeg živućeg organizma, čovjek je zauzeo autoritativnu poziciju spram drugih života, no u takvom hijerarhijskom postavu potrebno je preuzeti odgovornost spram podređenima, jer su to opet temelji koji drže onog na vrhu. Sustav cijelog živog svijeta, čiji smo i mi dio, teži regeneraciji, rastu i razvoju, dok je vodeni resurs uz sunčevu energiju važan dio gotovo svakog života. Konvencionalno gospodarenje vodnim resursima kanaliziranjem tokova i izgradnjom masivnih hidroelektrana za opskrbu urbanih sredina znanstveno je dokazani primjer neekonomične, neekološke i opasne prakse, stoga ovim aktom dovodim na revidiranje odgovornost korisnika/gospodara.
TEHNIKA: Olovka, akvarel, bojica
DIMENZIJE RADA: 15 x 20 cm
GODINA: 2018.
KONCEPT:
Nekada su se fotografije razvijale i slagale u fotoalbume koji su bili intimno vlasništvo koje se pokazivalo obitelji i prijateljima. Danas je sve digitalno, fotografira se iz minute u minutu. Mnoge fotografije nikada se ne izrađuju, već se slažu digitalni, online fotoalbumi na društvenim mrežama koji su često dostupni svim korisnicima diljem svijeta.
U ovom ciklusu radova spajam današnje fotografije sa nekadašnjima, tj. radim novu memoriju, novu uspomenu. Koristeći određene hashtagove (#) na društvenim mrežama “prolistala” sam puno fotoalbuma nepoznatih ljudi i oni su mi točka polazišta za izradu radova. Vjerojatno nikada neću znati prave priče tih ljudi, ali u mojoj glavi oni su postali glavni likovi u mojim novim pričama. Bitne su mi scene tipične za današnje vrijeme.
Te zabilježene događaje iz današnjosti vraćam u prošlost, u četrdesete/pedesete godine prošlog stoljeća. Tehnologiju, izume, dodatke i scene ostavljam, ali ljude i sam način prikazivanja (poput crno-bijele kolorirane fotografije) smještam u prošlost. Upravo zbog toga je i naslov ciklusa “Back to the future”. Ljude sa starih fotografija (skupljane tokom desetak godina) mijenjam sa današnjim ljudima. Ljude i modu iz prošlosti stavljam u budućnost, tj. današnje situacije vraćam u prošlost. Stapaju se dva različita vremena, dva različita svijeta i stvaraju se nove fotografije, novi fotoalbum.
Ciklus se sastoji od desetak slika velikog formata. Ljudi su izdvojeni i velikih dimenzija, bez pozadine. Oni su glavni akteri.
jacobvanloon
vaporwave
romaincrisis
kaledo-art
annaxmalina