[hodajuciputevimacudesa]

Daj, kakve su sanse da ti ove blogasticne dugacke tokove misli procitam nekad u konverzacijskoj formi?

Nikakve

[hodajuciputevimacudesa]

[hodajuciputevimacudesa]

U glavi se gomilaju misli

Nekad kao slagalica

Svaki dio se negdje uklapa i nastavlja

Ponekad kao knjige na polici

Redaju se po nekom redoslijedu

Ni meni poznatom

Ali smisla imaju

A često je to samo konac

Koji nije imao oko čega da se omota

Pa je tako nastalo milion čvorova

Kakvog god rasporeda

Misli su tu

A još se nije sila rodila

Koja će ih kao kakve robove

Protjerati na svjetlo dana

Treba mi čitav novi život za njih

Gdje nisam okovana dunjalučkim misijama

Da pišem

Kao da je to moj vazduh

Jedina obaveza

Jedini smisao

Jer šta sam ja

Ako nisam jedan mali pisac

Koji se osjeća malo veće

Jedino kada piše

Bez svojih riječi

Niko i ništa

[hodajuciputevimacudesa]

Mislim da je ljubav najbitnija emocija u svakom životu. Kad to kažem ne mislim samo na romantičnu ljubav niti ljubav isključivo između ljudi. Ljubav kao emocija prema svemu ili bilo čemu. Način na koji ljubav utiče na svakog od nas je ključan u tome kakvi smo zapravo kao osobe. Doživljavati ljubav samo kao “Volim te” osobi u koju smo i zaljubljeni je apsurdno.

Ljubav je sreća koja se u nama probudi kada nas ujtru odmah u krevetu sunce obasja

Kada nazoveš mamu samo da je pitaš kako je

Kupiti tatin najdraži sok ne zato što je tražio već samo jer ga voli

Pristati negdje ići jer se nekom ide a tebi ne

Pomaknuti granu sa puta da se neko dijete ne bi spotaklo

Nasmijati se strancu jer ne želiš da mu i tvoje smrknuto lice bude crna tačka u danu

Pitati nekog kako je iako ni tebi nije dobro

Pustiti sebe da voliš nekog iako ti ljubav nije uzvraćena

Sikirati se za nekog ne jer se tiče tebe već jer im želiš samo najbolje

Tjerati sebe da budeš što strpljiviji jer je neko tvoj bližnji mnogo osjetljiv

Ljubav nije samo leptirići u stomaku ili davanje i komplimenata i sreća koje je neprestana. Ljubav je ono izvlačenje dobra iz naših petinih žila. Pokretač prema svakom svjetlu. Strelica usmjerena nečemu boljem. Pogled ka nebu da bismo se sjetili da nije osvrtanje iza sebe jedini vidik pored onog ispred. Naše ponašanje prema nečemu od čega zapravo nemamo nikakve koristi osim saznanja da se neko drugi okoristio. Voljeti znači osjetiti a osjećati znači živjeti. Kada živiš tada i voliš. Ali istinski živiš. To je začarani krug koji se ne bi trebao nikada prekinuti.

[hodajuciputevimacudesa]

Razmišljam previše

I nisam to uviđala do sada

Do nedavno

Već dugo govorim da nisam

Empatični niti osjećajni tip

Ali ubi me emocija koja nije očigledna

Ni meni ni drugima

Ubi me što znam čitav lanac svojih briga

U medicini postoji vogralikov lanac

Kod mene u glavi se nešto slično dešava

I ja sam upoznata sa svakim dijelom

Istog lanca svih mojih problema

Sve je kategorisano

Razvrstano

Određeno

Imenovano

Proučavano

Ali sve je tu

I sve ima svoje rješenje

A ono što i nema

Znači da je to i poenta

Apsolutno je sve tu

A ja nikad da se smirim

I ja godinama mislim da sam mirna

A zapravo nikada nisam u mislima ušutila

Niti se opustila

Prepustila

Bilo čemu

Nisam probleme izmišljala

Oni su nekako sami dolazili

Bitni su već bitni

Nebitnim sam ja nadodala bitnost

I ništa nije gore od realizacije

Kad shvatiš koliko si zaglibio

U ruševini sopstvenih zidina

Ondje gdje si se prije skrivao

Sada te je oborilo na pod

Pokopalo kao da se ničim

Nikada zaštitio nisi

I ja ne znam kako sada samu sebe da ušutim

Ne znam ni da li mogu uopšte

Možda

Možda napokon lancima u svojoj glavi

Otključam katanac

[hodajuciputevimacudesa]

[hodajuciputevimacudesa]

Jeste li ikada gledali osobu kako vam nestaje pred očima?

Jer ja jesam

Ali nije iščezavala fizički

Glavom i bradom je uvijek bila tu

Malte ne najviše

Nasuprot tome

Srcem je otišla

Dušom

Razumom

A više ne znam ni ja

Da li od mene

Ili od sebe same

Svog života

Nade da će jednog dana biti drugačije

Postoje određeni jednosmjerni putevi

Koje je nemoguće

Ne pretvoriti u dvosmjerne

Jer kada vidiš nešto

Na šta si žmirio godinama

Niko ti nije otvorio oči

Do jednog momenta

Ista realizacija

Kada pomalo odrastaš

Dovoljno da razumiješ

Kako i tvoji roditelji imaju mane

I nisu savršeni ili neki superheroji

Možda je ta realizacija i kriva

Iako je prije nje bilo mnoštvo ljepše

Sretnije

Ja ne mogu reći da žalim

Što se morala desiti

Jer izgubiti tebe

Značilo je biti više svjestan sebe i svoje vrijednosti

Unatoč tome što pored mame

Niko osim tebe

Nije bio toliko uz mene

Za mene

Za sve

Morala sam i to izgubiti

Da i moje sopstvene tegobe

Ne budu protiv mene iskorištene

Ili sve ono što sam radila

Da ti dan i na sekund bude bolji

I znaš ti mene

Meni ništa to nije bilo teško

Niti bih ti i jednu veliku pomoć

A kamoli malu

Nabila na nos

Ali ti govorim ovo jer

Nije moglo biti drugačije

Zapravo ono što je najgore

Je što ja i ne znam

Jesam li ti jednostavno prestala biti mila

Ili si osjetila

Da sam progledala

Možda sam prestala biti dobrica

Onda kada sam utihnula

Kada je došao neko drugi

S kim si se mogla uporediti

Više nego sa mnom

Dijeliti muke

Na slađi način

Pričati šarenije

Ponašati se opuštenije

Jesi li osjetila zid između nas

Ja jesam

Ali ne znam ko ga je tu sagradio

Možda obje

Zajedno

A da nismo toga ni svjesne bile

Čini mi se

Sa mnom si se davno poselamila

Ali nikada nisi stvarno i otišla

I sada gledam kako

Nestaješ sa svake jave

Toneš u bespomoćne snove

Onda kada i pričaš

I kada se smiješ

Ljutiš

U tebi ne vidim ništa što sam prije

I na minut vidjela

Pretvaraš se u sliku bez glasa i emocije

U očima ti se ne vidi ništa

Jer nema šanse da je sve ovo zbog mene

Šta sam ti ja toliko uradila

Da postaneš ne crna ili bijela

Nego siva

Što je gore

Jer ništa uistinu ne pokazuješ

Ti koja si pokazivala svaku emociju

Kao da nema sutra

Sada kao da te tek upoznajem

Što je čudno

Zar nije

Drago mi je

Ja sam ona što te godinama posmatra

Osjeti kako se lagano šunjaš

I tražiš nešto drugo

A sada ne znam ni ko si

Ni kao moja prijateljica

Ni ti kao osoba

Sada si samo ti

Imenom i prezimenom

Ja sam ta koja te treba upoznati

Nakon višegodišnjeg upoznavanja

A sada reci mi

Je li vrijedno ovo sve

Ponovnog pričanja

Koja je kome

Omiljena boja

[hodajuciputevimacudesa]

Da pred očima vidim jedan dan svoj

U univerzumu

Gdje sam živjela ne razmišljajući o posljedicama

Da li bih žalila za istim

Ili bila sretna

Što sam oduvijek dovoljno

Pažljiva bila

[hodajuciputevimacudesa]

A možda je i do mene

Ko će ga znati

Svako ima svoju stranu priče

Samo On zna koliko je ko čist

A koliko ko prljav

Ja znam šta sam ja sve zeznula

Al’ imala sam čistu namjeru

A koga briga za to

U ogledalu se ne vidi srce

Razum

Duša

Tako je i u očima ljudi

Još gore

Ljudi i ne vide onako kako jest

Ljudi vide ono što žele

Poprilično prepoznajem gdje sam donja

I zašto time uskratim druge

Možda sam ja zapravo i previše nezainteresovana

Da bih imala neki normalan odnos s ljudima

Jer kako da objasnim da me malo ko zadovoljava

Razumno i srčano

A kamoli fascinira

A da ne zvučim umišljeno

Nabusito

Ne tražim puno

Samo nešto malo

Ali haman da i ne zaslužujem

Jer nemoguće je da nije do mene

Strah me je da je sve do mene

A možda i nije

Nadam se da je samo pola

Sve više i više se osjećam jadno

Poraženo

Usamljeno

Kao dijete što prvi dan škole nema drugara

Da s njim sjedi u klupi

Osjećam se i kao paćenica

Jer same mene mi je žao

U jednu ruku

U drugu bih sebe u ćošak stavila

Jer nisam bila dovoljna

Jer sam dobila ono što sam zaslužila

Ali ja i ne znam šta sam sve pogriješila

Ja i ne znam radi čega sam postala

Ovako dosadna

Ruku na srce

Imam osjećaj da sam postala ljudima smor

Ne znam jesam li do sad ikome to i rekla

Ali tako mi izgleda

Kao da im ništa u vezi mene nije interesantno

Niti moje teme pričanja

Niti ja likom

Niti prilikom

A možda mi se čini

Jer sebi nisam često zanimljiva

Ili i jesam nezanimljiva drugima

Pa sam i sebe uvjerila

Da je tako

A možda sam okružena pogrešnim ljudima

A možda i jesam smor

Jedine osobe koje mi kažu suprotno su

Moja mama

I moja ljubav

Haman da su pristrani

I ubija me to što ne mogu dokučiti

Jel’ me Bog udaljava od onih

Koji mi ne žele dobro

Ili mene od njih jer nisam po njih dobra

Osjećam se užasno

Ali me malo i boli briga što toliko ljudi

Gubim oko sebe

Možda me udari realnost poslije

Samo da mi je znati je li do mene

Valja tražiti halala

I pogledati iste ljude u oči

A i stat pred Boga

Da mi je makar bilo šta znat

Izgubljena sam i u vremenu

I prostoru

Žalosna sam

A ne znam da li imam pravo da se žalim

Da mi je otići od svih tih ljudi

A istovremeno vratiti se u one momente

Kada nisam razmišljala o danu

Gdje nismo jedni drugima svakodnevnica

A meni zapravo ne fale ti dani

Meni samo fali osjećaj

Sigurnosti i bezbrižnosti

Možda sam ga tada izmislila

Možda je sve bila laž

Moguće da je sada istina

Pa zato i boli

Šta ako me svi napuste

Ti valjda nećeš

Jel’ de

Nek ide sve u vražiju mater

Ali ti nemoj

Molim te

Ostalo bih i nadživjela

Tebe bih morala preživjeti

Budi boja u mom sivilu

Sve je monotono

Ti si jedina pjesma

Ona najveselija

Budi tu da izguramo do kraja

Ti si ono što me drži i čuva

Sada mi je dosta jasnije

Sada mi ništa jasno nije

[hodajuciputevimacudesa]

Malo sebično derište

Gleda samo na sebe

Kao da i nije ovdje ovo godišnje doba

Kao da nikad nije ni bila

Hladna soba

I neudoban namještaj

Ili

Izgubljeno dijete

I jedna lijepa pahulja

Kako god bilo

Čudno je gubiti dio sebe

Dok ne znaš je li do tebe

Umišljaš li ili si pribran

Doći kući a ne osjećati se

Kao kod kuće

Prisjećati se lijepog

A ne žuditi za tim da se opet ponovi

Sjediti i posmatrati

Ne vidjeti se više isto

Kao prije

Osvrtati se na život otprije

Uzaludno pomisliti

Šta nisi trebao uraditi

I sada

Kao u inat

Prkosno uraditi skoro skroz suprotno

Da nahraniš to dijete

Da mu pokažeš da možeš

I onda na kraju ne znati

Jesi li ikada uradio pravu stvar

Nemati pojma da li si dobar čovjek

Misliti o sebi loše

Jer ne vidiš više nikakvog dobra

U tome da ostaneš

Odviknuti se

I ne poželjeti

Udarila ili ne

Život je sudar

I nikada ne znaš

Šta će preživjeti

A šta umrijeti

Nesreća gdje se nikad ne zna pravi krivac

Ako ostanem

Radi čega sam ostala

Ako odem

Hoće li mi biti bolje

[hodajuciputevimacudesa]

Šejtan nije uvijek očigledan

Niti je to ružno čudovište

Niti stalno otvoren poziv u grijeh

Ponekad je samo pomisao

Često na početku nastajanja

Bilo koje grješne navike

To je ona priča koju slušaš

I ne možeš pojmiti

Da bi ti ikad bio učesnik u sličnoj

Poslije je

A šta bi bilo kad bi bilo

Pa se možeš zamisliti u tome

Iako još uvijek nije privlačno

Tako šejtan djeluje i postupa

On nije glup

On je na ozbiljnoj misiji

Zakleo se da povede sa sobom u vatru

Svakog ko poklekne

A nikad više ne ustane

I ti misliš da tebe ne može obmanuti

Zašto si toliko samouvjeren u svoju snagu

Kada ti konstantno na uho šapuće

Onaj koji je sve svoje posvetio

Da te na zlo navede

A tebi je nevjerovatno

To što je čitav plan smislio

I što nisi ni bio svjestan istog

Mnogo prije nego što si zapravo došao

Do planiranog cilja

Šejtan nije vrijedan samo onda

Kada griješiš

Tada te samo gleda i uživa

Mirno odmara

Njegov posao je davno započeo

Taj grijeh je jedino plod svake njegove radnje

Nemoj misliti da nisi sposoban

Za određeno zlo

Jer nema te sudbine

Koja se ne sastoji od nepojmljivog

Nikad je samo riječ u rječniku

U stvarnosti ona ne postoji

Niti važi

[hodajuciputevimacudesa]

Ako je nebo vedro

Ne znači da neće pasti kiša

Tako je i sa ljudima

Ni jedan insan se ne može procijeniti

Na osnovu jednog pogleda

Niti možeš o njemu znati sve

Odmah

Zbog jedne riječi

Ili jednog postupka

Ona šuplja priča

“Tad je meni bilo sve jasno”

Što se čuje kada vrlo mudri kažu

Jer misle da su nešto o nekom shvatili

Zbog neke sitnice

A niko se ne budi u tuđem krevetu

Niti sniva na tuđem jastuku

Oblačiš svoje cipele

I slušaju te tvoji zidovi

Zato nemoj misliti da znaš sve

Da su ljudi kratka poema

Svaki um i duša su ogroman roman

Koji ne umiješ pročitati

Jer nije na jeziku koji znaš

A to je jezik razumijevanja

I iskrenog neosuđivanja

Kada ne znaš što je neko nešto

Uradio

Ili rekao

Baš onako kako i jest

Znaj da onda sigurno ni nije u domenu tvog interesovanja

Zato bolje gledaj ispred svojih stopa

Manje ćeš imati vremena

Snage

I prilike

Da zbrajaš tuđe greške i grijehe

[hodajuciputevimacudesa]

Sada kada je razamazan završio

Ostaje jedno najvažnije pitanje

Koju smo pouku izvukli ove godine

Iz posjete našeg najmilijeg gosta

Ne koliko smo dobra učinili

Lošeg izbjegli

Šutili kad treba

Dovili za sve živo i neživo

Već šta dalje

Šta smo o sebi zaključili

Koliko je do šejtana

A koliko do nas

Gdje smo najslabiji

I koje mane treba iskorijeniti

Kako ne samo idući ramazan poboljšati

Već i period do tada

Jer ako je prošlo 29 dana

I ako nismo zadovljni načinom

Na koji smo ga iskoristili

Znamo odakle početi

Ove godine

Nek nam ovaj ramazan ne bude samo revolucija

Iskorak u svakom veličanstvenom dobru

Već pogled na samog sebe

Detaljan

Nekada je dovoljno da sami sebe razumijemo

Istinski

Dubinski

Da bismo ostvarili ono što želimo

Prvenstveno za ahiret

A onda dunjaluk

[hodajuciputevimacudesa]

Sad bih najradije negdje pobjegla

Na nekoliko dana

Daleko odavdje

Bez ikakvog načina posredovanja

Između doma

I destinacije bijega

Treba mi vremena da razmišljam

Iako ga imam i sada

Ali treba mi da ništa ne radim

Samo da razmišljam

Bez ikakve grižnje savjesti

Jer u zadnje vrijeme šta god činim

Zapetljam samoj sebi

I glas

I djela ruku

I vid

I sluh

Sopstvenim klupkom misli

Nema im kraja

Jer im nema ni rješenja

Samo sebe bespotrebno mučim

Kao pero lagana samo kad se Njemu obraćam

Prije i poslije

Postoji neki oblik pakosti

Što čaprka moju glavu

I ne da mi da pristupim bilo čemu

Bistro i čisto

Gubim razum s vremena na vrijeme

I kao da sebe gubim

Kao da ničemu ne služim

Osjetim se pronađenom

Samo kada čujem majčino

“Znam da je tebi krivo”

Jer i jest

Krivo mi je

Svašta nešto

Ali nemam ništa od toga

Trošim uzaludno energiju

A ne znam kako da izađem iz tog

Začarenog kruga

Samo želim da nestanem

Ako je ikako moguće

Izgubila sam se u samoj sebi

I sad mi treba da se pronađem

Makar na sekund

Na treptaj oka

[hodajuciputevimacudesa]

Nadolazeće dvadesete

Izgledaju samo kao novi pubertet

Opet se osjećam nedovoljno

Kao da ništa nisam ispunila

Ni jedan svoj cilj

Nema tog uspjeha koji bih mogla navesti

A utješiti se njime

I reći da sam stvarno uspjela

Malo šta se čini bitnim

Trenutno

A kamoli za budućnost

Sve što radim sad

Čini se besmisleno

Kao da se jedna te ista stvar vrti u krug

Kao da se džabe trudim

I sve će u vodu propasti

Trud se neće isplatiti

Iako se nekad stvarno trudim

Nekad

Jer sad je i trud težak

Svaki se čini uzaludan

Kao da me ni jedan do sada

Nigdje nije doveo

Izgradila nešto

I sada to samo

Šutnula nogom

Tiho pogazila

Pa ne znam gdje ću

Osjećam se ponovo kao da imam petnaest

Gledam sve oko sebe

Što je prošlo

Došlo

Što stoji

Ništa mi ne daje posebnu perspektivu

Ni za šta nisam

Niti neki čovjek

Prvenstveno sebi

Pa zato isto mislim i za druge

U vezi malo stvari sam sigurna

I za to se držim kao zvijer plijena

A sve ostalo gledam žalosnim očima

Kako se ruši

Visi o koncu

Vapi za još jednom minutom

Imam osjećaj kao da sam osuđena

Na potpuni

Goli

Surovi početak

A i šta bi sad insan

Možda nađem nešto za sebe

Možda se pronađem negdje

Jer sada lutam praznih ruku

Kao s duhovima

Haman čak i sama

[hodajuciputevimacudesa]

Ne mogu dokučiti da li sam

Bespotrebno sumnjičava

Ili sada mutno vidim ono što će

Zaista poslije očigledno postati

Ne znam da li sam džabe paranoična

I svoje negativne misli

Slikam pretpostavkama o tome

Šta drugi misle o meni

Ili je stvarno onako kako mi se čini

Izgubila sam taj neki doticaj

Sa sopstvenim životom

Imam osjećaj kao da mi dosta važnih stvari

Bježi iz dodira

A krišom se iskrada iz grudi

Kao da gubim dio sebe

I ne znam da li stvarno počinjem

Osjećati taj nedostatak

Ili je ovo samo privremena faza

Nebo mi se pred okom sivi

I oblaci su tmurni

Onda kada su im lica vedra

Nadam se da umišljam

Jer ja za drugi put ne znam

Ako je onako kako sve prilike pokazuju

Da Allah da istinu što prije

Šutnja je tužna

Onda kada se razlika u putevima

Ne umije riječima objasniti

Odlazak je žalostan

Ako nisi ni siguran što odlaziš

Ili jesi

Samo sebi ne želiš priznati

Svaki novi život je strašan

Onda kada ni ne znaš

Da li si stari napustio

Svojom ili tuđom krivicom

Jer ako je greška tvoja

A ti je ne umiješ prepoznati

Svaki minut je rizik

Da je opet ne ponoviš

Nesvjestan

U mogućnosti da opet sve izgubiš

Ostale

A najteže

I sebe

[hodajuciputevimacudesa]

Da li život ikada stane

I ne mislim na smrt

Već stvarno

Da li život ikada ne vodi nigdje

Već biva stajaća rijeka

Razmišljam o tome momenat poslije misaonog toka

Kad se završi ramazan

Kad još nekoliko stvari pronađu svoje mjesto

Kad se udam

To je to

To je sve

Svaki problem je riješen

Ali da li je

I ne mislim ovo na način

Da udaja ipak nije prava odluka

Već koliko je zapravo svaki belaj

Najveći u samom vremenu dešavanja

Svaki problem koji se do sad desio

Bio je obustava normalnog životnog toka

Sve dok nije dobio svoj izlaz

A onda

Kada dođe novi problem

I dobije istu tu ulogu

Ni jednog prošlog se više problema

Ne sjećaš

Kad se udam

Šta slijedi dalje

Na toj misli se zaustavljam

Jer nije vrijeme za toga

Trenutno nemam nikakvog dobitka

Ni od pretjeranog razmišljanja

O sadašnjim problemima

A kamoli budućim, potencijalnim

I život možda nikada ne staje

Uvijek negdje drugo skrene

Ali tada su moje misli stale

Jer nakon dugo vremena

Nisam imala ni jedan odgovor na svoje pitanje

Koliko god svjesna da svaka godina

Nosi svoje uspone i padove

Da li uistinu znam

U kojoj količini je sadašnjost malena

Naspram budućnosti

Mislim da ne znam

Ali ne zna niko

Osim Njega

Zato šutim

I šute moje misle

Nijemo se nadaju

Da će trenutni problem uskoro biti

Zaboravljen