[loverslaundry-deactivated202201]

every august its like. u will feel happy but also unbearably sad

[suslansusartik]

[kastelova-deactivated20220627]

Ja krenem da cvjetam, oni me sasjeku do korijena. Ja uspijem da procvjetam, oni mi čupaju laticu po laticu. Ja napravim most, oni ga spale. Ja vežem debelo uže s jednog kraja na drugi, oni ga presjeku dok visim na pola.

[recisumojeigracke]

I opet taj osećaj. Da Sudbina opet navraća. Da je ne mogu izbeći. Da će mi opet doneti. Ono nešto, samo moje. Ono nešto na šta sam pristala pre nego što sam došla ovde. Ono nešto za šta sam mislila da će mi biti potrebno kako bih bila ja, kako bih sebe živela više. Bože, gde mi je bila pamet kada sam odabrala neke stvari, neke ljude? Zar nisam mogla za sebe da poželim bolje? Sudbino, može li ovog puta nešto lakše? Nešto lepše? Umeš li ti nekom da izmamiš osmeh? Umeš li da obraduješ? Hajde, pokaži mi da umeš. 

- recisumojeigracke 

[do-beskraja-deactivated20240902]

[zivela-je-ghetto]

Ulice znaju bolje…

[bavilju]

ako vjeruješ

ako stvarno vjeruješ - desiće se.

možda ne za mjesec, godinu, ili pet,

i možda ne u obliku kakvom ti želiš,

ali doći će

i biće bolje od onog

što si zamišljao

što si htio

i želio

samo

v j e r u j

[miseducatedmelanicmuse]

[recisumojeigracke]

“A nemaš pojma koliko puta si bila nečiji omiljeni trenutak dana. Nekom je tvoja ljubaznost vratila veru u ljude. Nekom je tvoja lepa reč donele preko potreban osmeh na lice. Neko je zahvaljujući tebi opet poverovao da je život lep. Nekom je to što si ga saslušala donelo olakšanje. Nekom si preokrenula dan na bolje. Neko je noćas zaspao srećniji zbog tebe.”

— recisumojeigracke

[anksiozzznost]

kada nađete dovoljno zrelog partnera, shvatiti ćete da problem nije bio u vama

[aidashakur]

i miss my own energy... i used to be so full of life

[buntovnik1]

[oci-moje-lepe]

❤️

[istinaunama]

istina živa

[zabranjenastrast]

❤

[zivela-je-ghetto]

Samoća i dobra muzika, to mi treba.

[zivela-je-ghetto]

Osjećam promjene koje dolaze nesvjesno, polako, skoro neprimjetno, ali ja ih primjećujem. A on izgleda ne, ili ih ipak primjećuje ali ignoriše i ne želi da pokreće tu temu. Smeta, jede me iznutra, boli jako i povređuje sve više i više. Da li je ovo samo takav dan, loš dan ili se ipak polako udaljavamo jedno od drugog? Osjećam tu daljinu, i osjećam kako je sve veća i veća. Da li je došao trenutak kad nam putevi više ne ide u istom smjeru, da smo došli do raskrsnice gde se rastajemo, neprimjetno, ali se ipak rastajemo, odlazimo svako svojim putom, sami, jedno bez drugog? Možda. Bila je to ljubav, nije da nije , isrošila se samo, nestaje, nastavljamo dalje samo sa uspomenama, lijepim sjećanjima na ono što smo imali i sa suzama u očima na ono što smo mogli imati i što smo mogli biti, a nismo.