Vinjerac
Lijepo iz daljine. Mjesto izgleda slatko na pozadini Velebita. Spustiš se i vidiš kako ga sa svih strana napadaju čudovišni apartmani. Obala je goli krš, ni u vrtovima ništa ne uspijeva.
Uglavnom, Vinjerac mi nije nešto.

izzy's playlists!
Today's Document

JBB: An Artblog!
YOU ARE THE REASON

⁂
taylor price
styofa doing anything
sheepfilms
Claire Keane
Not today Justin

if i look back, i am lost

Kiana Khansmith
Aqua Utopia|海の底で記憶を紡ぐ
Keni
let's talk about Bridgerton tea, my ask is open

#extradirty
NASA
RMH
Sade Olutola

Kaledo Art

seen from United Kingdom
seen from Chile
seen from Malaysia

seen from United Kingdom

seen from United Kingdom
seen from United States

seen from Malaysia

seen from Germany
seen from United States

seen from Norway

seen from United States

seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from United States

seen from Türkiye

seen from United States

seen from United States

seen from United States
seen from United States
@liminalilluminal
Vinjerac
Lijepo iz daljine. Mjesto izgleda slatko na pozadini Velebita. Spustiš se i vidiš kako ga sa svih strana napadaju čudovišni apartmani. Obala je goli krš, ni u vrtovima ništa ne uspijeva.
Uglavnom, Vinjerac mi nije nešto.
Grabovača
Današnju smo turu spojili s poslom, pa smo otišli u Perušić. Tamošnja najveća atrakcija je pećinski park Grabovača. Pećine smo već posjetili prije dosta godina, od čega još imam traume, pogotovo od Medine.
Uglavnom, izabrali smo jednu stazu, blue trail i njome se spustili do rijeke Like. Kako smo pri dnu staze bili bez signala, nismo baš bili sigurni kuda se ide, pa smo ostali na najbližem dijelu obale i malo se slikali.
Preko rijeke je bio nekakav šušur, poslije smo vidjeli da je tamo paintbal, kao i hipotetički štand s kobasicama.
Kobasice nam nisu bile suđene, ali punjene paprike jesu. U restoranu Kristina su baš vrhunske!
Izlet na Šćah.
Na kraju uopće nismo išli na Šćah. Krenuli smo od Preka, kao da se penjemo na Mihovil. I popeli smo se na Mihovil, jer je put prema Šćahu bio za planinske koze.
Poslije smo vidjeli da se na Šćah penje iz Malog Lukorana. To ćemo drugi put. Izlet ćemo nazvati "Šćah 2".
Na povratku s Mihovila smo se spustili do uvale Svitla - plan je bio da se tamo okupamo, ali kad smo se konačno spustili, puno bolja opcija nam je bila da pojedemo sendviče i malo se odmorimo u hladu. Onda jedno sat uspona do vrha Preške gore, pa 20 minuta spusta do mjesta. Tamo smo morali nadoknaditi izgubljene kalorije kroz kolač, kavu i kolu.
Nakon toga plaža, pa doma.
Lijepi dan :)
Današnja tura je morala nadmašiti prošlotjednu, pa smo krenuli sat vremena ranije i prešli osam kilometara više :)
Krenuli smo pješice od kuće, pa do Supernove, preko Ploče i Dračevca. Krava i tele nisu bili doma. Nadam se da nisu u nekoj ledenici :(
Ovaj put nismo krenuli prema Babindubu, nego prema brdu Križ iznad Bibinja. Na brdu nema nikakvog križa, ako ste se pitali. Umjesto toga smo se slikali ispod zastave, jer ipak je danas Dan državnosti, i krenuli nizbrdo.
A onda - PORTAL! Usred ničega šuplja željezna vrata. Vode u polje. A polje golemo i puno smilja. Nama sve to malo čudno, ne sliči na ostatak pejzaža. Onda se malo konzultiramo i shvatimo da smo usred plantaže smilja koja je posve sigurno prilično mutan posao, ali kome se da provjeravati. Barem lijepo miriše.
Put nas odvede ravno do Bibinja i plaže. Popijemo kavu, bacimo se u more, odamo počast Hajduku i dupinima, i kroz industrijsku zonu se vratimo doma.
Iza Supernove
Jeste li znali da niti 20 metara od ulaza u Supernovu počinje bijeli put za Ploču, a da na početku tog puta netko drži kravicu i tele? Nisam ni ja znala dok nismo krenuli otkrivati što je iza Supernove. Kad smo se pozdravili s neočekivanim stanovnicima ove liminalne zone, uskoro smo se našli nadomak kuća. Iako dugo živim u Zadru, nikad prije nisam stavila nogu na teritorij Ploče, niti sam znala gdje se točno nalazi. Svidio mi se je mir nedjeljnog jutra, cičanje lastavica i osjećaj da smo na pragu neke avanture. Pozdravili smo par starijih stanovnika, koji su pili kavu ili zalijevali okućnice i krenuli prema Dračevcu. Mjesto je poznato po bunkerima, tenku iz domovinskog rata i golemoj crkvetini koja dominira vizurom. Malo smo se zaustavili pokraj tenka, pa nastavili dalje prema Babindubu. E, tu smo malo promijenili plan puta, jer nam se je više svidjela cesta koja je prolazila ispod nadvožnjaka brze ceste. Nakon kraćeg pješačenja po njoj smo dospjeli na D424, koja iako ne previše prometna, nije baš predviđena za pješake. Pokušali smo naći bijeli put za Crno preko polja, ali sve što smo uspjeli je bila šetnja oko nečijeg maslinika. Ipak, uskoro smo se dokopali Babinduba, a onda došli i do Crnog. Moram reći da je Crno bilo najdosadnija etapa - jako dugo traje, a nema ništa pretjerano zanimljivog. Malo smo stali na samom početku, na pravoslavnom groblju, pa nastavili dalje, nadajući se osvježenju na terasi nekog kafića. Sa žaljenjem moram utvrditi da mještani Crnog nemaju gdje popiti kavu, osim na pumpi ili radnim danom u Supernovoj. Čim nam se je pružila prilika, skrenuli smo na bijeli put prema Supernovoj i na samom kraju ture shvatili da deset metara iza nje živi stado ovaca. Eto, tko kaže da je stočarstvo izumrlo u zadarskom kraju? :D