PARK JE INSTITUCIJA /Intervju s prof.dr.sc. Jesenkom Horvatom s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu/ Razgovarao: Saša Šimpraga, 2018.
Foto: Saša Šimpraga, 2017.
Sve značajnija turistifikacija Zagreba mijenja i načine upotrebe prostora, a u slučaju donjogradske Zelene potkove očita je njena neprimjerena eksploatacija koja svake godine progresira. Promjena načina upotrebe zelenih površina donjogradske potkove započela je s krajem autokratskog režima iz 1990-ih, posljedičnim otvaranjem zemlje i - povratkom turista. Upravo su prve grupe mladih backpackera utrle, do tada u Zagrebu neuobičajeni, trend boravka na travnjacima Zrinjevca, Trga kralja Tomislava i drugim parkovnim trgovima Zelene potkove. Takav neformalni, spontani i ne masovni način korištenja travnjaka nije se bitnije odražavao na stanje parka, za razliku od onoga danas kada su dobri dijelovi svako malo pod sanacijom od prethodnih upotreba čime se negira njihov povijesni karakter. Ipak, svi ti načini upotrebe pokazatelj su, prije svega, atraktivnosti tamošnjih parkova, a s druge strane, i činjenice da Zagrebu nedostaje velikih uređenih zelenih urbanih praznina. Upravo taj nedostatak svoj potencijal ima, osim u mogućnosti da veliki park jednom dobije prostor Gredelja ili da se velikim parkom povežu dvije najveće knjižnice u zemlji, svakako i u dovršetku planiranih parkova novozagrebačke Plave potkove - niza u cjelinu povezanih velikih javnih parkova nastalih po uzoru na donjogradsku Zelenu potkovu i u bitno većem mjerilu.
Plava potkova urbanistički je jasno naznačena još od 1970-ih, a njen formativni moment bio je gotovo identičan onom donjogradske Zelene, naime, one su spojene i shvaćene kao cjeline tek s definiranjem južnih krakova. Kod novozagrebačke potkove taj je proces otpočeo planerskim uskim zelenim potezom koji se postepeno proširio na današnje dimenzije. U mnogočemu sličan je i proces ulaska obje potkove u kolektivnu svijest i to kao izuzetnog gradograditeljskog ostvarenja: kod donjogradske Zelene potkove taj je proces inciran tek nakon Drugog svjetskog rata kada povijest umjetnosti počinje interpretirati cjelinu, a kod novozagrebačke Plave potkove on započinje upravo u našem vremenu kada tek treba zaustaviti njeno nagrizanje i parkove dovršiti.
Ovaj intervju nastavak je Vizkulturine serije o Zagrebu, a o stanju na terenu, planovima i mogućnostima za novozagrebačku potkovu govori prof.dr.sc. Jesenko Horvat s Arhitektonskog fakultetu u Zagrebu.
U prostorno-planskoj dokumentaciji potez dva velika južna parka novozagrebačke Plave potkove zbirno se administrativno naziva “Park Novi Zagreb”. Jedna od katakteristika koju ti urbanistički definirani prostori imaju već sad je značajna urbana praznina. Ona nije oblikovno finalizirana, ali postoji i upravo bi to mogla biti jedna od kvaliteta i potreba koje treba prepoznati i afirmirati s njihovim budućim krajobraznim uređenjem. Koliko je za grad bitna ta praznina?
Kolikogod Novi Zagreb bio izdašan u pogledu slobodnih površina koje se prepliću među građevinama, one su tek lokalna ekstenzija boravka za stanovnike stambenog okruženja s uglavnom igralištima za djecu i tek pokojom zabavom za srednju generaciju, koje se svode na boćališta ili kartališta. Čak su i sportska igrališta za haklanje skromna, pa se mladi s loptom „švercaju“ po školskim igralištima. To dakle nisu parkovi, jer park je institucija, a jedini megapark Novoga Zagreba je tek planirana, ali nikad ili tek u fragmentima ostvarena novozagrebačka potkova.
Hrvatska - koja je sada po službenim statistikama Europske unije druga najkorumpiranija zemlja u EU - ne samo da demografski stagnira već se i smanjuje i to je tendencija koja će se po relevatnim pokazateljima samo dodatno produbiti. I njen glavni grad stagnira po pitanju broja stanovnika. Mjerilo Plave potkove zamišljeno je za grad u ekspanziji. Kako se postaviti prema dimenzijama potkove danas kada njeni najveći parkovi nisu uređeni, kada ne postoje realni planovi za aktivaciju u zamišljanoj namjeni i kada se dio po dio cjeline amputira?
Pitanje mjerila i veličine tog megaparka postaje u naše vrijeme kada kalkuliramo s ulaganjima u opremanje javnih površina, ključan argument zadrške bilo kakvoj akciji. Ali usporedba s mjerilom jednog Maksimira koji je svojom površinom od preko 300 hektara u doba Maksimilijana Vrhovca i kasnije Juraja Haulika u gradu veličine tadašnjeg Zagreba s oko 10 000 stanovnika - izbija sve protuargumente.
Foto: Katarina Zlatec, 2017.
Novi Zagreb danas nije (više) spavaonica jer posjeduje većinu vitalnih atributa koje ga čine gradom, ali stigma koja ga još uvijek prati „zasluga“ je generacije koja je svjedočila njegovu rastu i koja se ne može suočiti s promjenama u prostoru koje su se događale tijekom razdoblja njegova stasanja. A takav grad zaslužuje imati i svoj glavni gradski park.
Od šest parkova Plave potkove, do danas su uređena samo tri (Park Vjekoslava Majera, Park (za pse) Utrina i Park mladenaca). Preostala tri nedovršena parka (Mamutica, Lakun i Bračak) ujedno su najveći i dobrim su dijelom mjestimično izloženi prostornim devastacijama kroz neprimjerenu eksploataciju i nagrizanja čime se postepeno zatire vizija i potencijal cjeline. Kako se prema tome postaviti?
Odnos prema površinama koje je izvorni plan Novoga Zagreba utvrdio za uređenje javnog parka je u pragmatičnim odlukama naših urbanističkih službi u velikoj mjeri bio maćehinski, pa je vremenom potkovi odsječen zapadni krak, a odgrizanje se nastavilo kroz bezbrojne „točkaste“ izmjene GUP-a. Krakovi potkove su danas ipak uređeni, zapadni zahvaljujući cjelovitom hortikulturnom rješenju Smiljana Klaića, a istočni, zahvaljujući arhitekturi javne i društvene namjene unutar tog poteza.
Problem je međutim, s najvećim, središnjim prostorom čiji je obuhvat od približno 70-ak hektara, presječen jakom prometnicom, danas besprizorna pustopoljina.
Izvorno nazivan Super blok, danas poznatiji kao Super Andrija jedna je od dvije velike zgrade koje, jedna drugoj kao antipod, smisleno omeđuju dva najveća parka Plave potkove. Foto: Marija Braut
Velike urbane zelene praznine prisutne su kao iznimno popularna mjesta u čitavom nizu europskih gradova, od npr. berlinskog bivšeg aerodroma Tempelhofer do primjerice livade u sklopu pariškog parka Citroen itd. U zagrebačkom slučaju, što mislite o najjednostavnijoj privremenoj aktivaciji prostora potkove kao velike livade, što bi mogao biti i svojevrsni uvod u budući park? Već uređena i pokošena livada u velikom mjerilu kakvo nude prostori Bračka (južno od Sigeta) i Lakuna (južno od Sopota) sasvim sigurno može imati ogromni urbani značaj kao mjesto događanja različitih namjena ili kontemplacije. Posebno zato jer Zagreb takvo mjesto zapravo nema.
Mjesta za javno okupljanje velikog broja sudionika, takozvane „masovke“, u smislu koji se sugerira pitanjem, Zagrebu nedostaju, pa u nekim očekivanim, ali rijetkim prilikama, dobro posluže stadioni ili hipodrom. Načelno bi jedna neopremljena veća površina dobro poslužila svrsi, a da ne izazove dodatne troškove oko saniranja šteta i održavanja, jer ona bi, nota bene mogla poslužiti različitim „norijadama“.
Tome treba dodati i činjenicu da je Novi Zagreb već spreman preuzeti tematske reciprocitete i ponuditi svoje prostore „staromu“ Zagrebu, baš kao što je Zagrebački jesenski velesajam svojedobno mogao isprovocirati takvu inverziju. Velika „prazna“ livada unutar Parka Novi Zagreb može biti neka nulta faza prema cjelovitoj realizaciji. Ali odgovor na pitanje ne leži u palijativnom pokrivanju prostornih i programskih deficita, nego u sustavnom promišljanju prostora. Park Novi Zagreb kao prostorni sadržaj ili kao program, pa na koncu i kao institucija, nužno treba koncipirati jedinstveno.
Foto: Katarina Zlatec, 2017.
Koliko mi je poznato, bilo je pokušaja oko pripreme urbanističko-arhitektonsko-pejzažnog natječaja, ali dalje od namjere se nije došlo. Poznato mi je da se i danas o Parku Novi Zagreb razmišlja, ali dopuštajući da se prostor, mimo odredbi o njegovoj neprikosnovenoj cjelovitosti koju bi trebao jamčiti obuhvat Urbanističkog plana uređenja i urbanističko-arhitektonski natječaj na koji GUP obvezuje, fragmentira pojedinačnim gradskim projektima poput najnovijega nazvanog „Hrvatska u malom“, i da se takav postupak sankcionira odredbama GUP-a kao „iznimka“.
Cjelovito i sveobuhvatno programiranje novozagrebačkoga parka prvenstvena je tema, kakavgod se postupak prihvati. Pa čak i kod anketnog urbanističko-arhitektonskog natječaja, raspis bi morao ponuditi načela pristupa programiranju. U protivnom će diskrepancije među ponuđenih rješenjima osujetiti dobru namjeru. A o programu parka Novi Zagreb, niti o tome što bi on od sadržaja trebao ponuditi građanima, mi danas ne znamo gotovo ništa.
Južni krak Plave potkove s krova Mamutice. Foto: Saša Šimpraga, 2017.
Praksa privremene upotrebe kako bi se parcela sačuvala od izgradnje bila je prisutna i s Lenucijevim nastojanjima da uobliči Zelenu potkovu koja je danas neizostavni dio identiteta Zagreba. Može li privremenost biti smjer u vremenu koje ili nema snage izvesti nešto bolje ili kada nešto izvodi to radi loše?
Oblikovanje praznine nije uobičajeni prosede dok se kontura te praznine ne artikulira, Svjedoči tome i središnja Zagrebačka osovina – Ulica hrvatske bratske zajednice, na kojoj se sučeljavanje pompozne urbane glazure uređenog partera i fontana s pročeljem istočnog krila Trnja, doima nakaradno. Novozagrebačkoj potkovi nedostaje dio ovojnice prema jugu, a za cjelovito rješenje parka nužno je da se konsolidiraju njegovi rubovi i njegova pročelja. Južno pročelje se međutim, izgradnjom naselja Podbrežje sporo, ali postupno uobličava, a naznake tog stasanja trebale bi pratiti i priprema za uređenje parka jer će i stanovnike naselja inače još dugo pratiti stigma da stanuju na onu stranu kukuruzišta.
Neboderi u Aleji pomoraca i prostor budućeg parka Bračak. Foto: Katarina Zlatec, 2017.
Spomenuli ste naselje Podbrežje koje upravo nastaje s južne strane potkove. Kako ocjenjujete plan i arhitekturu kojI su se tamo dogodili? Je li i koliko to naselje nastavak evolucije novozagrebačkog urbanizma prije neovisnosti zemlje ili ne, odnosno možemo li tu govoriti o nekakvom iskoraku? Činenica je i da upravo to naselje, kao prostorna činjenica, također afirmira gabarite potkove.
Podbrežje ocjenjujem kao anonimni i prostorno neabiciozni urbanizam kojemu je svrha samo postići kapacitet. Kolikogod nezahvalno bilo suditi o nedovršenom urbanitetu, zasada se u međuprostorima tih lamela i u potezima duž pročelja parka, ne naziru poticajni elementi za društvenost. Mislim to, navodeći Kevina Lyncha i njegovu etiološku definiciju “distrikta” kao obrazac identifikacije stanovnika s prostorom, na način kako stanovnici Zapruđa jesu Zapruđanci, a Dugava - Dugavljani.
Privremeni kafić tijekom izgradnje naselja Podbrežje, Foto: Saša Šimpraga, 2017.
Percepcija Novog Zagreba u široj se javnosti kroz njegovu povijest mijenjala i još uvijek se mijenja. S jedne strane kritiziran kao spavaonica, danas u usporedbi s izgradnjom grada od neovisnosti, dobiva na vrijednosti s obzirom na obilje javnih prostora i zelenila. Kako općenito ocjenjujete novu izgradnju u Novom Zagrebu, taj novi Novi Zagreb? Značajna koncentracija dogodila se na južnom dijelu Avenije Većeslava Holjevca i zauvijek onemogućila stvaranje nečega značajnijeg do čega bi ta važna ulica imala voditi, dogodilo se Lanište, ispunjava se Središće, skoro pa da je zaokruženo križanje kod MSU-a no neki bitniji javni prostor nije se dogodio, niti je to izgledno u bliskoj budućnosti. Pritom je jedan od velikih nedostataka Novog Zagreba upravo taj da nema središte s odgovarajućim javnim prostorima. Fizički centar grada južno od Save je to križanje dviju jakih prometnica bez pretenzija stvaranja mjesta zadržavanja. Pokušaja, ili promišljanja stvaranja centra je bilo, primjerice Bakemin plana iz 1965. U pokušaju stvaranja javnog prostora nije uspjela ni zgrada INA-e koja komunalnom opremom neukusno imitira historicizam centra grada i na tomu se zaustavlja svaki pokušaj, zgrada MSU-a koja ima otužno zamišljeni i izvedeni predprostor, a onaj ispred trgovačkog centra preko puta sveden je na pločnik. Središnja os u tom dijelu nije zgotovljena i ne zna se što će se tamo dogoditi. Koje su mogućnosti za centar Novog Zagreba koji bi u fokusu imao pješaka i tako stvarao grad po standardima 21. stoljeća i koja je tu uloga tamošnjih velikih parkova?
Tobogan u Parku mladenaca, foto: Goran Kerić, 2017.
Priča o parku ne može se ispričati izdvojeno od priče o organizaciji i formi novoga grada, a one su u pola stoljeća urbanog razvoja doživljavale promjene i zastoje. Homogenost koncepcije Novoga Zagreba, tijekom vremena se nužno narušavala i to je prirodni rezultat kolažiranja urbanih sekvencija i transformacija kroz koji grad prolazi, pa je i Novi Zagreb vremenom gubio onu izvornu ali rigidnu crtu, prilagođavajući se pragmi zahtjeva i istovremeno postajući sve vitalniji paralelni grad. U prostornom okviru novoga grada osim ideje o novozagrebačkoj potkovi, ima još jedna cjelovita i slikovita podcjelina, koja svjedoči o 30-godišnjem planskom razvoju: potez naselja Zapruđe, Utrine, Travno i Dugave, a ovu bi „nisku“ trebalo izdvojeno zaštititi kao urbanističko svjedočanstvo. Više puta sam vodio u šetnju kroz ta naselja studente arhitekture s našeg fakulteta kao i one iz različitih renomiranih škola arhitekture iz zapadne Europe i zajedno s njima ponovo otkrivao ljepotu razlika u slojevima koncepata, mijene nastale kroz primijenjene doktrine i prakse. Bilo je kao da in situ svjedočite o rasjedima geoloških formacija u geoparkovima. Cjelina ova četiri naselja zavređuju poseban status urbanističke zaštite kojima bi se onemogućile intervencije i uklapanja na štetu izvornog koncepta - analogno zaštiti grada Brazilije, autora Coste i Niemeyera, koja širenje i razvoj grada omogućava isključivo izvan gabarita izvorne sheme plana.
Što mislite o lokaciji Kajzerica za gradnju stadiona za koji je prije deset godina proveden javni natječaj? Gradnja je predviđena upravo na amputiranom potezu potkove koji je sada zauzet najzapadnijim halama Velesajma koje projekt stadiona predviđa za rušenje. Treba li graditi takav objekt na takvoj lokaciji, s takvim prometnim ograničenjima? Ovdje je možda dobro podsjetiti i na slučaj s Arenom Zagreb za koju je natječaj proveden na posve drugoj lokaciji od one na kojoj je izgrađena i to po potpuno drugom projektu.
Meridijalni pravac produžene Runjaninove, ambiciozno trasiran GUP-om iz 70-ih, danas je neostvariv u formi prometnice, ali opstaje kao putanja - onako kako o putanjama u gradu misli već spominjani Kevin Lynch. Kompletiranje smjera na sjever prema Savi i probijanje prometnice na jug u nastavku ulice Trnsko, je preduvjet artikulacije izvorne prostorne zamisli Novoga Zagreba. Nastavak te ulice je jedna od prvih izglednijih prometnih proboja, koji će „nutrinu“ zelene površine učiniti vidljivom.
U tom kontekstu treba sagledati i pitanje stadiona.
Notorno je napominjati da svaka dobra arhitektura izvire iz konkretne prostorne situacije i konkretnog projektnog zadatka. „Plavi vulkan“, a to ističe i njegov autor Hrvoje Njirić, osmišljen je za konkretnu lokaciju na poziciji uz zapadni ulaz u Velesajam i konkretan kapacitet stadiona koji nije “nacionalnih proporcija”. Lokaciju za “Nacionalni stadion” treba međutim tražiti u širem prostoru gradske regije, dostupnu brzim javnim i osobnim prijevozom, gdje masovni i prepoznatljivi obrasci ponašanja neće ugrožavati urbano, stambeno, okruženje.
Nogometno igralište na prostoru budućeg parka Bračak. Foto: Katarina Zlatec, 2017.
Plavi vulkan na Kajzerici kao klubski stadion ili neki drugi kapitalni projekt učinio bi meridijalni pravac uz zapadni krak „Plave potkove“ - smislenom urbanističkom gestom.
Uz aktualitet stadiona na ovoj lokaciji, prisutna je u neposrednom okruženju i očekivana urbana preobrazba Velesajma, koja izvire iz promijenjenih društvenih i gospodarskih okolnosti, što sve cjelinu priče o potkovi čini pitkom ali i otvara potpuno nova pitanja i nove teme koje traže zasebnu i podrobniju elaboraciju.
Intervju je objavljen na portalu Vizkultura 25. srpnja 2018.
Detalje o Plavoj potkovi potražite ovdje.
Informacije o projektu Plava potkova pročitajte ovdje.