Ako ti jave da sam pao...
Ako ti jave da sam pao na razorenim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel – ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti, niti da se moje kapi krvi pretvore u makove...
To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da i ne pričamo o tome što ja nikada nisam ni vidio Flandriju, niti je ona vidjela mene.
Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: "Dobro obavite svoj posao", a da sam, potom, sâm izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život, a šta smrt zapravo znači.
Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem, svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima, bojeći se neznamnisamčega, bojeći se nekoga ko će mi, s ledenim osmijehom na licu izrecitovati stihove Marine Cvetajeve:
"Predaj se, još niko nije našao spasa od onoga koji uzima bez ruku..."
Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se sa mnom (ponekad), bez stida, može proći ruku pod ruku ulicom.
Ja pamtim ono veče kad smo otišli jednoj tvojoj prijateljici, koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva, koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu jebenu, tek nastalu, rupu na ne baš čistim čarapama.
Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše fruškogorskog bisera, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa nekim odvratnim likerom od mandarina, Mandarineta joj bješe ime...
Od svega toga bi se napilo jedno manje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebe ne obrukam, da ti ne napravim neko sranje i to me je držalo.
Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati…
Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako poluglasno komentarišu:
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je odjednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije odjednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih poznao sebe među hiljadama sličnih, nešto što ne mogu i što se ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši, koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem, ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…
Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima, to ti je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.
