Helloooo.. Nakon dužeg razmišljanja odlučila sam otvoriti ovaj blog, koji će biti nešto kao moj dnevnik sa posla. Medicinska sam sestra (skoro, na zadnjoj godini škole) i volim ovaj posao najviše na svijetu, tako da je neka moja zamisao ovdje voditi dnevnik o tome. Rado ću dati i savjete svima koji ih trebaju, iz iskustva koje sam sama skupila u zadnjih dvije godine od kada radim ovaj posao, i isto tako nadam se da nekom pomognem u odluci da se odluči za ovaj posao, jer nam stvarno treba novih dobrih medicinskih sestara i tehničara.
So, lets start from today. Danas je 7.11.2020, subota, i imala sam popodnevnu smjenu. Prvo što mi je palo na pamet je ona pjesma ¸Life is good¸ i onaj dio ¸Working on a weekend like usual¸, zato što to obično i je tako, vikendi većinom nisu slobodni (jako privlačno onima koji razmišljaju o tom poslu hahaha). Radni dan je krenuo kao i obično u pola 2, a završio je u 9. Danas nije bilo stresno, na čemu sam jako zahvalna, zato što ne volimo vikende pune stresa. Bila sam na intenzivnom odjelu danas, i imamo jednog ljubaznog gospodina na samrti u sobi 222. Inače sam naviknula gledati ljude kako nas napuštaju i nemam neki pre veliki problem sa time, ali ovog dragog gospodina mi je jako žao zato što se vidi da ga nešto drži što ne može pustiti, i koliko god da pokušava nešto ga drži među nama. Do danas je bio skroz prisutan i svjestan svega što se dešava, ali izgleda da je danas ušao u svoj svijet i da nas je spreman napustiti ubrzo, pošto više ne komunicira sa nama. Sjećam se kada sam prvi put vidjela osobu koja nas napušta, bilo je tako čudno iskustvo, sa toliko sam straha ušla u sobu da sam skoro ja pala u nesvjest.. i pomalo je tužno da sada, nakon malo iskustva koje sam skupila gledam na to samo kao na dio života, kao ništa veliko, kao nešto što se događa svaki dan, kao da pijem vodu. Uglavnom, to je to od moga prvog posta.. ako imate pitanja, rado ću odgovoriti na sve. Potrudit ću se ubuduče objaviti i neke slike, ako budem imala vremena na poslu nešto za poslikati.
