#dobrisa cesaric

[dino-ahmetovic]

O znamo, znamo da alkohol škodi. […] Utjehe nema u vodi.

Dobriša Cesarić

[traceintheinfinity]

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi - I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Možda ćeš se jednom uveče pojavit Prekrasna, u plavom, Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime! Pa ako i duša u tom trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom Poglédat ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci. No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo: I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići - I slijepi za stope bivšega života Njima ćemo ići. - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. 

Dobriša Cesarić

[trudimseskroz]

[walburgha]

Slap

Teče i teče, teče jedan slap; Što u njem znači moja mala kap? Gle, jedna duga u vodi se stvara, I sja i dršće u hiljadu šara. Taj san u slapu da bi mogo sjati, I moja kaplja pomaže ga tkati.

- Dobriša Cesarić

[i-am-heathcliff-234]

Love could still happen to us, I say, but I don't know if I want it or not.

[tinaboj]

[casp229-blog1-blog]

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi -I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit Prekrasna, u plavom, Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom Poglédat ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo: I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići - I slijepi za stope bivšega života Njima ćemo ići. - - - - - - - - - — - - - - - - - - - Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim.

[mindorgasam]

Već po sata stoji mladić na uglu. Već je po treći put – gledajući u dubinu ulice – zamijenio djevojku koju očekuje drugom. Jedna je imala žutu haljinu kao ona. Druga je hodala kao ona. A treća – ni sam ne zna kako ju je mogao zamijeniti s njom. Kao što se more po žalu razlijeva i povlači – tako uđe u nj radost kad pomisli da ju je među prolaznicama otkrio, a povuče se kad vidi da se je prevario. Nje nema, i on se osjeća smiješan. Pretražuje očima prozore kuća, odakle ga mogu vidjeti. Možda neko motri kako on tu stoji i, odgonetnuvši zašto stoji, zabavlja se njim kao smiješnim čovjekom. Prije deset minuta odlučio je otići za pet minuta, ali on još uvijek čeka i gleda pažljivo u gibanje ulice. A sutra, kad se s njom sastane, lagat će joj iz ponosa da ju je čekao samo deset minuta.

Dobriša Cesarić