Sutra se obilježava obljetnica početka operacije kodnog imena Gusar, danas poznate pod nazivom Operacija Maslenica. Prošlo je 24 godine od onih trenutaka kada se krenulo u oslobađanje zaleđa Zadra ne bi li se ponovno povezala dva dijela Hrvatske, ne bi li se putevi ponovno učinili prohodnima. Jedini način na koji se tih godina moglo doći iz Zagreba, Rijeke i ostalih gradova do Zadra jest bilo preko otoka Paga. Putovanje od glavnoga grada do Zadra trajalo je oko 10 sati i može se slobodno reći nije bilo ugodno.
Tome je trebalo stati na kraj. Republika Hrvatska na razne je načine pokušavala diplomatskim putem postignuti dogovor s vladom tzv. Republike Srpske Krajine, no uspjeh takvih pregovora mogao se iščitati iz izjava koje su davali čelnici RSK tijekom čitavoga rata. Nikakvi uspješni sporazumi s povampirenim ustašama nisu dolazili u obzir. Toga je itekako bila svjesna i tadašnja Vlada RH i njezin vojni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom. Od samih početaka bilo je jasno kako je nemoguće da vodstvo neprijateljskih snaga odustane od neostvarive granice Virovitica-Karlovac-Karlobag. Već je tada bilo potpuno očito kako UNPROFOR ne služi onome za što je hrvatsko vodstvo mislilo da će služiti. Snage UN-a su se zabarikadirale, te je uspostavljen status quo iliti po naški, takac makac.
Bilo je vrijeme za vojnu operaciju ograničenog dometa, bilo je potrebno osloboditi zadarsko zaleđe, a samim time grad Zadar od neprijateljskih nasrtaja, i na kraju krajeva, čežnje da taj grad postane, pa makar silom, srpski. Bilo je potpuno jasno ako se pokrene bilo kakva vojna akcija na području oko Zadra da će međunarodna zajednica oštro reagirati prema hrvatskim vlastima. Međunarodna se zajednica grčevito borila za mirno rješenje sukoba, koje nažalost, niti u kojem slučaju nije bilo izvedivo, jer u onome trenutku kada jedna strana ima pretenzije na teritorij druge, nema nikakvoga govora o mirovnom rješenju problema. To je ono što uz svijetu nisu željeli priznati, jer ipak je bio cilj pokazati tim Balkancima kako se neke stvari mogu riješiti mirnim putem. Na kraju se ispostavilo kako se bez akcije hrvatskih snaga nikada ništa ne bi promijenilo. Kada malo bolje pogledamo, ista stvar se kasnije ponovila s operacijom Bljesak i operacijom Oluja.
Operacija je na kraju, ako izuzmemo diplomatska djelovanja ponajprije Velike Britanije i Francuske, polučila velike uspjehe, te je agresorima, ali i čitavome svijetu jasno dano do znanja kako se OSRH ne mogu više uzimati zdravo za gotovo, te kako su spremne za nova djelovanja i to onim puno većih opsega. Postalo je jasno kako Hrvatska sve više teži ka brzom i ponajprije vojnom rješavanju sukoba koji su se mogli razvlačiti čak i do današnjih dana da se pitalo svijet. Posebne zasluge, osim naravno naših vojnika, treba pripisati stožernom generalu Janku Bobetku, generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, te ostalima koji su sudjelovali u planiranju i provođenju operacije. Njihova organizacija akcije dovela je do sretnog raspleta po zadarsko zaleđe. Glavni ciljevi operacije provedeni su u prva 72 sata, oslobođena su 92 četvorna kilometra teritorija, te su ponovno povezani sjever i jug zemlje. Predsjednik Franjo Tuđman morao je prekinuti nova djelovanja pred sankcijama koje su nam prijetile, ali poruka je bila odaslana u svijet. Hrvatsku vojsku ništa nije moglo spriječiti da povrati teritorije koji su Hrvatskoj bili na silu oduzeti.
