Neku vecer sam se setao parkom razmisljajuci o jednoj djevojci. Tu vecer smo se rastali i tesko sam se nosio s time pa sam odlucio malo lunjati ulicama grada. Utopljen u svojim mislima cuo sam neku djevojku da place na obliznjoj klupici. Priblizio sam joj se sjeo do nje i pitao ju sto nije u redu. Pogledala me blistavim ocima nista ne govoreci. Nisam ju htio tek tako ostaviti samu na klupici u dubokoj tuzi pa sam samo sjedio do nje i drzao svoju ruku preko njenih ramena. Poceo sam se prisjecati svoje bivse djevojke i u naletu sjecanja zacujem ja iz obliznjeg kafica Balasevicevu eleonoru i stih “vec me i dunav pretice”. Tog trena sam uhvatio uplakanu djevojku za ruku i povukao je na noge samo joj rekavsi “podi sa mnom”. Odveo sam ju na obalu dunava i poceo joj pricati o svojoj nesretnoj ljubavi. Ona je s vremenom dok sam joj pricao prestala plakati i pocela me s razumijevanjem slusati. Kad sam zavrsio pricu samo me zagrlila i rekla “bit ce bolje ne brini”. Moram vam reci da je stvarno postalo bolje nakon te veceri. Moja sadasnja djevojka, je predivna djevojcica kojoj svakoga dana nosim buket najljepsih i najmirisljavijih jorgovana. Ista ta je jedne veceri na klupici plakala oko Merlinove pjesme koja ju baca u sjecanja neprezaljene ljubavi. Kao sto Balasevic kaze “dani bez nje su mi kao crno-bijele fotografije s izlozbe cvijeca” i te veceri nas je sigurno spojila neka sudbina🦋✨
nezovimamadoktora
