#koljeno

[radesignfashion-blog]

And now... my right knee #knee #right #leg #stairs #stone #photography #nofilter #noga #koljeno #stepenice (na lokaciji Centar, Rovinj)

[prirodajelijek-blog]

Ova žena je izliječila BOL u KOLJENIMA i ZGLOBOVIMA bez ijedne posjete doktoru, a sve zahvaljujući OVOME !!!

Ova žena je izliječila BOL u KOLJENIMA i ZGLOBOVIMA bez ijedne posjete doktoru, a sve zahvaljujući OVOME !!!

Bol u koljenima i zglobovima dešava se zbog mnogo razloga. Ponekad, u slučaju žena, to je zbog neprimjerenog korištenja obuće; u drugim slučajevima, to jednostavno dođe sa godinama, trošenje zglobova i ligamenata je sasvim prirodna stvar.

Važno je znati da sastojci iz prirode mogu liječiti bolove u koljenima i zglobovima. Ovaj recept sadrži protuupalne sastojke koji smiruju upalu koljena i…

View On WordPress

[mojekoljeno]

Ja u majici Boli me koljeno!

[kapetanhumus-blog]

Bolnički dnevnici: Pregled i primitak

Odlučio sam voditi bolničke dnevnike u slučaju da ih kasnije netko zatraži. Ne mogu ja u zatvor, pa niti nizozemski - nit znam slikati, nit znam plesti džempere.

Mahao sam rukama i tvrdio da sam sasvim u redu. Medicinski tehničar mi je preporučio da mašem i nogama i tako potvrdim zdravlje, na što sam ga stjerao u krasnu mater.

Ozljede koljena spadaju u onu kategoriju boleština koje će vas pratiti dulje vrijeme. Nisu nit boleštine, mater im, nego, eto, ozljede, pa ne možete plašiti ljude svojim tegobama.

"Oprostite, molim vas, ali što Vam je?" pitali bi.

"Ciroza jeetree," odgovorili bi zlokobono mašući rukama i proizvodeći strašne zvukove.

Vaš pristojan sugovornik bi na to pobjegao glavom bez obzira.

Ovako ste prisiljeni reći: "Napuknuće meniskusa." A on slegne ramenima i stane pričati o vremenu.

Meniskus! I još samo napuknuće! Pa, reći će vam sve ako ih ništa i ne pitate, svekar njihove rodice je onomad imao smrskanu lubanju i samo je tri tjedna pio Max Flu. Kao nov. Kakvo sad napuknuće tamo nekog meniskusa...

Kad im kažete da zbog toga morate na operaciju, proglase vas hipohondrom i prebace se na najnovija sportska događanja. Vi ne znate što da im kažete jer ne pratite sport.

To vas samo po sebi dovodi u nove neprilike, jer je ozljeda meniskusa tipična sportska ozljeda. Sjedite tako u čekaoni da vas prime u bolnicu - oko vas sve visoki snažni momci u naponu fizičke spreme, a vi gerijatrični kepec koji vrti svoj karton kao da će ga baciti u dalj. Izmjenjuju se ratne priče.

"Ozljeda s treninga!" reče jedan. "Uklizao kolega, ja nezgodno stao... Bum!"

"S tekme!" pohvali se drugi. "Skočio na loptu, promašio ju i koljenom udario po košu."

"Isto trening," prizna treći. "Zamahnuo palicom i umjesto lopte poslao koljeno u tribine."

"Nosio frižider," javite se i vi, no nakon neugodne tišine brže-bolje dodate: "Na treningu."

Kad ste uvjerili sve prisutne da trk s frižiderom na tristo metara zaista postoji kao sport i nakon što ste prepričali sve anegdote iz olimpijskog sela od prije koju godinu, dolazite na red.

S obzirom da ste obavili pretrage i za Boga i za vraga, obaviještavaju vas da su vam preostale još samo dvije: rentgen i APTV. Po naški, onaj neki kurac i zgrušavanje krvi.

Izborite se za rentgen taktički spotaknuvši neku baku koja je ionako tamo da promijeni kuk, i uđete čiki snimaču u kancelariju. Nit pet nit šest, pošalje vas u sobu za presvlačenje. Ne znate je li rekao da skinete hlače ili gaće, no kako vam je već svega dosta skidate i jedno i drugo, pa nek snima što želi. Ispada da je trebalo skinuti samo hlače.

Stajete pred impozantan uređaj dok vas čika snimač postavlja u poze za koje ste sigurni da su više za njega nego rentgen. Kaže da je sve super, al: "Jel biste mogli ispružiti nogu?" Objašnjavate Lupinu da, kad biste mogli, čitava ova seansa bi bila nepotrebna. Nije zadovoljan odgovorom, ali prestaje inzistirati.

APTV bude manji problem. Daju vam sobu s pogledom i krevet s plahtama pa dođe tehničar usrećit vas još jednom iglom. Niste se toliko pikali posljednjih pet godina koliko unatrag tri mjeseca.

Sjetite se svoje majke i kako nju nikad nije brinulo da ćete postati drogeraš, jer vam je trebalo šesnaest godina da naučite gutati tablete bez da se izrigate, i trideset godina da prihvatite igle. Imate dvadeset i pet, pa si onda vi računajte.

Preživjevši bez strašnijih posljedica još jedno vađenje krvi, krećete se raskomotiti. Soba ima struju, vodu i TV, što znači da je za visokopojasnu Internet vezu lošija od nizozemskih zatvora. Nema veze, imate mobitel. 3G. Ne veseli vas, ali preživjet ćete. TV je neiskoristiv jer je kupljen kad je soba oličena. Učini vam se da u kutu TV-a piše: "S Titom u obnovu".

Presvlačite se u novokupljenu pidžamu jer inače spavate u majici, zavaljujete se na krevet i osjetite nalet suza. Ne muči vas dosada jer imate dovoljno knjiga za čitanje, penkala za pisanje i papira za izradu falusnih letala kojima možete maltretirati cimere. Al nemate pepeljaru. Oblačite se ponovo i krećete tražiti neki balkon.

Balkona nema, ali ima ulaz u bolnicu. Čika na pultu za informacije vas prvo upozori da je zabranjeno pušenje u okrugu bolnice, no kako nije siguran što je to točno okrug bolnice daje vam da zapalite pred vratima.

Znate da na neurokirurgiji redovito doktori zapale s pacijentima, pa vas malo začudi kad vas postarija gospođa upita: "Oprostite, a radi čega ste ovdje?"

"Meniskus," odgovarate.

"Meniskus!" šokirano ponavlja. "A puši!"

Izgleda da postoji neka uzročno-posljedična veza između duhana i koljena o kojoj su vam u školi prešutjeli. Inače pokazuju fotografije pušačkih pluća, ali možda bi u udžbenike trebali stavljati i naša koljena.

"Ako pušite," upozoravat će učitelji, "završit ćete na ortopediji!"

I tako obavite i dim do dva, kadli ispadne da je taman vrijeme ručka. Zatražite špajskartu ali vas ignoriraju. Nesigurno uzimate u ruke tanjur s goveđom juhom i onaj s pireom i zeljem, uzimate šnitu kruha i krenete jesti kao da čistite minsko polje. Svašta su vam ispričali o bolničkoj hrani, no vi ne primjećujete u čemu je stvar. Okus vam je od nekud poznat i tek kad se uhvatite kako pružate iksicu medicinskoj sestri shvatite na što vas hrana podsjeća. Studentski centar, podružnica Šalata.

Kad vas nahrane, zaskoče vas mjerenjem tlaka i pulsa. Ovo prvo nisko, ovo drugo imate. Kažu da je puls dobar, loše je kad ga nema. Tlak bi mogao biti veći. Sliježete ramenima. Nisu vam rekli koje rezultate bi htjeli pa ste improvizirali. Kažu: ma bit će dobro! Za koga je, dobro je.

Taman vas uljuljkaju u lažni osjećaj sigurnosti kad iz busije iskoči doktor s vašim kartonom.

"Pričajte mi malo o sebi," kaže vam. Krenete s time kako ste rođeni u Sloveniji jer je tamo bila najbliža bolnica, osnovnu ste pohađali u...

"O ozljedi, molim Vas," strpljivo vam kaže.

Priznate da ne znate koju je ona osnovnu pohađala, ali znate da se rodila u Puli. Ispričate mu nadaleko i naširoko kako je došlo do toga da tako neatletski momak poput vas zadobi tako sportsku ozljedu i prepričavate mu sve o olimpijskom selu. On vas sluša, nešto zapisujem pa dođe pipkati nogu. Uhvati koljeno, vi: "Malo više, doktore!" Nasmijete se, al doktor ne uzvrati. Bude vam neugodno.

Bude vam još neugodnije jer drhtite kao straćara na vjetrometini. Pravdate se vjetrovima, al doktor prepoznaje strah. "Kakav strah!" uzviknete i pokušate demonstrativno prdnuti, ali frka vas zatvori kao bivšeg premijera. Finta ne prolazi.

Pregled uspješnmo završava, nimalo zahvaljujući vama. Sve je u redu, kaže doktor. Noga čitava, samo taj meniskus malo neozbiljan. Dobro ste prošli. Ne bi čovjek rek'o.

Ostatak vremena provodite trčeći na puš-pauze, igrajući se mobitelom do te mjere da ovaj osnuje sindikat i krene na štrajk i slušajući priče o tome kako su ljudi gubili udove. Vaši cimeri, dvojica gospodina u poznim godinama, puni su ih.

"Oprostite, znate li koju o Muji i Hasi?" ucviljeno upitate. Nakon tri bolničke priče ispunjene značajnim klimanjem i povremenim ubacivanjem "da da da" i "ma nee", narodne šale i pošalice vam se učine kao nebesko spasenje. Kad i one krenu istog trena požalite i poželite čuti koju sočnu bolničku o tome kako je dedi iz Babine grede jednom ispao kuk i ubio konja kojeg je jahao. Ili onu o babi kojoj je noga zapela u traktoru pa je stigla do susjednog sela prije nego su ju zaustavili.

Džabe. Hinite smijeh i pokisli izraz lica opravdavate slomljenim koljenom. Kažete da ste čuli kako konje sa slomljenim nogama upucaju, pa se bojite najgoreg. Cimeri vas čudno gledaju.

Nestrpljivo iščekujete večeru. Jedva ju dočekate jer vam je najednom apetit bijesan, kadli vas tehničar zaustavi u naletu na ćušpajz jer: "za Vas nema hrane, mladi gospodine! Operacija je sutra u podne. Do ponoći možete piti tekućine, ali to je to."

Povrijeđeno se vraćate u krevet i sa neskrivenom patnjom promatrate kako vaš cimer gušta u jelu. Drugi cimer, također osuđen na glad, pobjegne iz sobe. Odlučite slijediti njegov primjer pa odete zapaliti posljednju cigaretu prije sutrašnje operacije. Toliko vam se vlastita odlučnost svidi da par sati kasnije popušite još jednu posljednju.

Na pušenju stvorite neraskidivu životnu vezu s vašim cimerom, gospodinom iz nekog mjesta za koje se sad ne možete sjetiti kako se zove. Priča vam kako je ovdje išao u srednju školu, ovdje negdje (niste više sigurni koju), i kako je u nekom bircu, kako li se zvao, prvi puta zapušio duhan. Tamo šezdesetih. Vjerojatno.

Znadete da ćete se već sutra rastati od svog novog prijatelja, no isto tako znate da će vam vaš susret zauvijek ostati u sjećanju. Prije nego zaspite pomislite kako nikad neće zaboraviti onog, kako se zove...