3. april 2020. U jednom trenutku sam pomislila: "ona će sve ovo zaboraviti", a onda sam shvatila - i ja ću - i to je zabolelo više od prethodnog. Kako smem da zaboravim te oči? I kako se šire kada se začudi, kako smem da pustim tu ruku kojom me držala dok nije prohodala? Zašto pamtim sve prošle sitnice? Pepeo i prah starih veza koji me uprlja, a vatru više ne čuva, ugasli požari u opustošenim šumama. Juče smo sedele na terasi. To je bilo vreme za mene. Iako smo bile zajedno, svaka sa svojim mislima. Gledala sam u telefon. Tuđe reči i slike kao na pokretnoj traci, a ja kao radnik koji mrzi monotoniju, ali mora svoju normu svakog dana da ispuni. Negde se izdvojila reč PRISUTNOST! "Gledajte dete u oči barem deset sekundi" I ja sam te gledala, sama se ne bih setila, deset sekundi je večnost, uostalom. Onda sam shvatila "glupo je brojati", jer sve sam do sada u životu brojala: pročitane knjige, bodove na testovima, momke i sate u kojima nisam postojala. A nisam postojala zato što sam brojala. Dužinu našeg pogleda neću da merim, prihvatam samo meru tvoga osmeha, "gledaj me koliko želiš", mislila sam, "nikada prva pogled neću skrenuti". Kad odrasteš shvatiš da pogled nikad ne traje, ni deset sekundi, ni duže od osmeha. Onaj ko prvi skrene pogled, beži sa dušom drhtavom poput zečeva. Ne smem da budem ni lovac ni zec u našoj razmeni duša, to sam barem shvatila. Ja moram biti ona koja posmatra i svojim zenicama celo polje obuhvata. Ti si me gledala kao da je nežnost jedino što živi ispod tvojih kapaka. Pa ti se prispavalo, lagano i perjano, jer budnost nije potrebna kad neko bdi i posmatra. Nikada prva neću skrenuti pogled. #pesma #roditeljstvo #majcinstvo #mamaidete #poezija #majčinstvo (at Novi Sad, Serbia) https://www.instagram.com/p/COSN9P8p1IJ/?igshid=11koypfs4ebkw











