Nema te.
Nema te. Nije te bilo dugo,godinama,rekli bi ljudi koji vjeruju u ovozemaljsko brojanje vremena, nije te bilo godinama, a meni se cini da te nisam vidjela vjekovima, nisam osjetila tvoju blizinu,niti cula tvoj glas. Vjekovima vec nisi mi pjevao one tvoje pjesme,koje si znao da smisljas samo za mene, i tako cinio da se zaljubim svaki put za tri puta vise.Odavno nisam cula tvoj ludjacki smijeh kako odzvanja kroz slusalicu dok smo noci provodili kraj telefona,ocekujuci da uskoro tako nece morati.
Nema te. Cinilo se kao da ce trajati vjecno,a tvoja "vjecnost" trajala je kratko. Jednog hladnog zimskog jutra, dok su se snjegovi jos uvjek bjelili i sakrivali zelenilo kojem se, znas i sam, divim ,i dok je zimsko doba polako starilo i nadalo se proljecu , bez i jedne rijeci , otisao si. Otisao si bez pozdrava, i od tada te nije bilo, a cinilo mi se ,godinama kasnije,da si jos uvjek tu , i da nikada nisi otisao,jedino je samoca ukazivala na to da te vise nema. I za svo to vrijeme, koje je prolazilo sporo kao svjetlosna godina,bez tebe, imala sam veliku bol u obliku crne rupe na srcu, i niko nije mogao da tu rupu zatvori,niko osim tebe. Prosla je ta hladna zima,ma proslo je jos mnogo njih, a tebe nije bilo. Proslo je i ono proljece i sva su godisnja doba prolazila, a moje zelenilo isceznulo iz misli,i zamjenila je tama , cini se da sam zavoljela tvoju crnu. Crna me vukla sebi. A zime su mi postale mrske i bolne,duge i usamljene. I godinama sam bila samo tvoja, ne u stvarosti,ali u mislima. I godinama sam cula zvuk tvog osmjeha kako odzvanja od zidove,nocu dok sam sama sjedila u tisini, dok me bol razarala i dok sam osjecala potrebu da vristim,misleci da cu te tako napokon pustiti da odes. I godinama sam cula one tvoje pjesme , kojih sam se tako dugo sjecala , od rijeci do rijeci. I godinama nisi bio tu, a ja sam nekako osjetila tvoju blizinu,kao da si zivio u meni. I prosle su godine, ma kakve godine? prosli su vjekovi , a tebe nije bilo, ti si jednog hladnog zimskog jutra odlucio da odes i vise se nikad nisi vratio. I prosle su godine a ja sam se sjecala kako si mi jedne tihe noci, dok mi je tvoj glas milovao lice,rekao da me volis.I to me proganjalo, ubijalo. Rekao si , ali slagao. I trebale su mi godine da shvatim da sam vjerovala u tvoje lazi, a znala, i smatrala ih svojom svetinjom. Vjerovala sam.
A Nema te. I nikada te vise nece biti. Nakon toliko godina, ponovo sjedim u tisini medju cetri zida, i pisem. Sjecas li se kako sam nekad tebi pisala? Pisala ti s ljubavlju,s nadom da ces zauvjek biti moj, a ti si otisao i moje zeleno pretvorio u crno. A znao si koliko sam bila zaljubljena u boje. Evo nakon toliko godina Vise se ne sjecam kako zvuci tvoj smijeh , niti se sjecam zasto si se smijao. Pokusavala sam da se sjetim onih tvojih pjesama , ali vise se ne sjecam ni jedne.Nekako su vremenom blijedile, i cini se napokon iscezle. Vise ne osjetim da si tu. Vise nisam tvoja. Nema te Vise te nikad i nece biti. I kad dodjem u tvoj grad, prosetam carsijom , vise se necu sjecati tebe.I lijepe kamene ulice nece me podsjecati na tvoje poljupce, I moje je srce sada prazno, nema ni one rupe, koju si ostavio tog hladnog zimskog jutra, ali ko zna mozda jednog dana uskoro neko bude znao da popuni tu prazninu, istinom, a ne lazima . I vise te nema u mojim mislima. Sjetih te se toliko godina kasnije, i odlucih da ti pisem, kao sto sam ti pisala nekad, samo da ti kazem Nema te. Ni u mojim snovima. Dugo te vec ne sanjam,i zelja me prosla. I jednog dana kad se sjetis jedne od onih pjesama, ne zovi me Jer ja ih se vise ne sjecam. Nema te Cini se kao da te nikad i nije bilo A vise te nikad i nece biti. Mene je proslo,Preboljela sam. Vise mi nisi vazan.
-Mimaš.
