#rijec

[lifeinbooks]

tako neka nedjelja😒😶

[djevojkaizmagle]

mogla bih zaspati na ovom mjestu

jer svako gdje sam te vidjela budnom me drži

mogla bih ti reći brda riječi

ali nijedna riječ nema teksta

mogla bih se ponovno zaljubiti

ali ne znam gdje si ti

čije ruke držiš

dok moje ostavljaš grube i suhe

mogla bih ubiti sve svoje osjećaje

ali previše želim

da ih podijelimo

i da posjetimo ovo mjesto

da ne zaspim sada

[zivotusnovima]

Zar nije?

A zar nije vrijedno? Zar nije vrijedno izdvojiti malo svoga vremena kako biste nekoga saslušali i pomogli mu? Možda i ne morate ponuditi rješenje već samim time što ste ga saslušali ste mu pomogli. Zar nije vrijedno izdvojiti nešto svoje i darovati to nekome drugome? Možda biste ga time spasili, ili mu samo uljepšali dan, nekom takvom sitnicom. Zar nije vrijedno nekoga nasmijati? Zar nije vrijedno biti nesebičan i pomoći nekome? Da, istina je da ne bi svi to napravili za vas (zapravo mnogi), ali možda to niti ne bi trebao biti uvijet za sve što radimo? Možda bi jednostavno to mi sami trebali početi raditi drugima. Nikada ne znate. Možda se proširi. Naravno sve to ostaje na onom 'možda'. Ali također su neka od najvećih otkrića i činjenica prije bila samo ono 'možda'.

//-Slobodno možete ostaviti svoje mišljenje o ovom, ovo je samo moje razmišljanje, svačije je mišljenje dobrodošlo.-//

[medihaar]

- Covjek se otkriva svime, rijecju, pogledom, postupkom. - Covjek se skriva, rijecju, pogledom, postupkom, svime.

Tisine | Mesa Selimovic

[nesretni-slucaj-blog]

Merlin

[asweetjane]

Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba.

“Tvrđava”, Meša Selimović

[nepoznato]

razlog što svi mrzimo nedjelju je što je to jedini dan, u kojem nemamo raditi apsolutno ništa. to je dan na čije smo ime pomislili jučer, i dobili osjećaj moći, moći zbog imanja vremena. nedjelja je dan u kojem sutra moramo raditi ono što nam je teško i nemilo, dan u kojemu sve počinje sutra. to je dan prošlosti i budućnosti.

nedjelja nikada ne bi trebala biti iskušavana u sadašnjosti.

kada se nedostižno dostigne, apstraktno konkretizuje, osjetimo naše biće - svijest postane svjesna.

kada se to dogodi, svijest pobjedonosno izlazi na površinu našeg bića, dobija svoju svijest. gleda istinu koja se ne može objasniti ustaljenim jezikom, istinu koja izaziva mučninu. kosmičku mučninu koja jedino može proći proticajem vremena i nadolazećim Sutra.

[nepoznato]

vidim da nije sve tako crno. bilo bi nepravedno prema prirodi to reći. praviti se da ne vidim zelenu koja se tako lijepo presijava na suncu, ljubičastu, narandžastu... you get the point.

zaboravih poentu ovog posta.