Septembar..
Pitaju me kako sam. Ponekad mi pitanje i prija.. Ja sam septembarski nedefinisano. Lijepo je kad lišće pada i mjenja boju. Takve se promjene dešavaju i u čovjeku.
I čovjek se kao i lišće odvaja od svoje cjeline. I na kraju, zemlja je zadnje mjesto gdje odlazi.
Čovjek je svako godišnje doba i može se poistovjetiti sa bilo čim neovisno odakle potiče i gdje se nalazi.
Ljudska je duša hiljadu opalih zlatnožutih listova, ali i ljubav prema jesenskom procesu, priprema za zimu, prve jutarnje mrazeve i magle.
Ja sam septembar koji prolazi, stotinu nemira i nesanica, ravnodnevnica svakodnevice. Trnci koji prolaze kroz kožu uz svako friško jutro, uz miris kompota od dunje, vrućih kestenova, i budimki.
















