Cijela Njemačka u kutiji kindera
- Vidi, donio sam ti malo Njemačke, da je i ti okusiš - reče uz nesigurni osmijeh pružajući mi kutiju punu Kinder čokoladica.
- Hvala, nisi trebao - govorim nevoljno jer se i dalje ljutim, samo ne znam na koga više.
Na tu istu Njemačku koja mi je otela najboljeg druga, ili na njega koji ne shvata da mi tona Kindera ne može zamijeniti njega. Onu nedeljnju kafu sa njim uz lokum i čašu Cedevite. Nema te čokolade, ma da je stoputa njemačka, a da je slađa od one Čokse koju mi je svaki put donosio kad položim ispit. Ali, izgleda da je samo meni tako. Nažalost.
- Znaš, htjela sam i ja tebi spakovati nešto da poneseš, ali nemamo mi ovdje u Bosni ni dovoljno papira da upakujem, ni kesu da u nju stavim poklon.
- E baš me interesuje šta si to htjela upakovati - reče kroz smijeh i nasloni se na fotelju u znaku znatiželje u vezi mog odgovora.
- Pa eto, ti si meni donio dio Njemačke pa sam i ja mislila da tebi upakujem ovu našu mahalsku kaldrmu.
Uputio je zbunjujući, nesiguran pogled prema meni. Nasmijah se u sebi.
- Razmišljala sam, što ti ne bih i skupila onaj zalazak Sunca razliven po Miljackoj u sred jula pa spakovala. Ili miris jutarnje pržene kafe sa Baščaršije što se razliježe kroz sve ulice i sokake, i zađe na sve balkone i penđere, probudi te i naprosto omami.
I dalje gleda nijemo u mene. A ja likujem njegovu izbezumljenost.
- Ma spakovala bih ja tebi i Koševo i Grbavicu, kad tamo padne švabski snijeg neka ti se trava zeleni, a ti zamisli da smo na derbiju kao nekad.
Shvata o čemu se radi. I vidim mu i tugu i bijes i bol u očima. Prestati ću.
- I vjeruj, sve bih ti to spakovala, da ti to poneseš pa da i ti osjetiš Sarajeva kad se vratiš, ali nema, nema u nas ni tolike kese ni papira. A vidiš kako ste vi napredni, ta tvoja Njemačka stala u kutiju Kindera. Za ne povjerovati.
Ušutila sam, konačno. Slomila sam ga, vidim.
