#teologija

[pleatonitum]

Tražiš li da Biblija tebi govori ili tražiš potvrdu za ono što već vjeruješ?

Postoje samo dvije vrste ljudi koji otvaraju Bibliju. Nema treće opcije, koliko god čovjek volio vjerovati da je neutralan, objektivan ili “samo radoznao”. Svaki put kad otvori Božju Riječ, on zapravo staje pred zrcalo koje razotkriva srce. A srce je ili iskreno gladno istine, ili žedno samoopravdanja. Jedni dolaze ponizno, spuštene glave, želeći da Pismo govori samo za sebe. Drugi dolaze…

Tražiš li da Biblija tebi govori ili tražiš potvrdu za ono što već vjeruješ?

[balkanin]

Teologija i genocid

SENAD HEVEŠEVIĆ Nakon Drugog svjetskog rata teološka misao tragala je za različitim vrstama razmatranja Holokausta. Formirana je i podvrsta teologije pod nazivom teologija holokausta, iako postoje kritičari takvog koncepta. Unutar tih razmatranja neophodno je analizirati pojmove zla, nade, sudbine, Božjeg djelovanja u svijetu… Simbolično analizirajući tematiku kroz srpanj 2021. godine, neizbježno…

View On WordPress

[balkanin]

Kako ćemo do zajedništva i bratstva?

Kako ćemo do zajedništva i bratstva?

Marko P. Đurić

U svojoj knjizi “Usamljen kao Franc Kafka” Marta Rober, između ostaloga, veli: “Kafka nije bio vještački skrojena silueta već čovjek koji se morao boriti za vazduh koji bi mogao udisati, za ugao na kome bi mogao da se skrasi” (Mičel Abidor: Jevrejsko pitanje Franca Kafke, “Jewish Currente, juli-august 1983. god. Njujork). Kako smo stjecajem historijskih i drugih okolnosti upućeni…

View On WordPress

[vecernjak]

Mladi teolozi okupljeni u Sarajevu na redovitom susretu

Mladi teolozi okupljeni u Sarajevu na redovitom susretu

Susret mladih teologa, u organizaciji Međureligijskog vijeća i Konrad Adenauer Fondacije, počet će danas u Sarajevu i trajat će do 21. studenog.

Tema susreta je “Obiteljska vrijednost u religijskim tradicijama”, a temu će predstavljati studenti tijekom obilaska teoloških institucija u Sarajevu i Foči.

Sudionici, studenti različitih teoloških fakulteta iz Sarajeva, Foče, Bihaća, Zenice, Beograda i…

View On WordPress

[umachkupiterinu]

R e N e S a N S a

Zaključivanje Renesanse pokazuje kako ona radosno i optmistički starta sa personalizmom antičke kulture, a svršava spoznajom kulturne i političke pluralnosti  i psihologijom melanholije.   Otkrivši čovjeka Renesansa otkriva njegove duhovne, umjetničke, znanstvene, društvene i političke mogućnosti kao eminentno ljudske mogućnosti što stoljećima vjekuju pod naslagama teologije i skolastike.   Njenim posredovanjem čovjek i društvo, priroda i svijet, vrijeme i prostor, politička kultura i politička znanost mijenjaju ranije monističko, simbiotsko, začarano, jedinstveno, esencijalno bivstvo i prelaze  u nominalnost analitičke konkrecije.   Kapital predstavlja najvažniju pokretačku energiju Renesansnog pohoda prema svjetskom ekonomskom, političkom, kulturnom itd. tržištu, ukidajući granice svake feudalne tradicijske formule.   Renesansa pokreće čovjeka u svijet politike i društva, prema intelektualnoj, kulturnoj, političkoj javnosti i stvara pojam modernog angažmana u umjetnosti i politici.    Tako ona estetiku i filozofiju primiče politici i društvu i pokazuje da čovjek ne može pobjeći iz društva u koje je uronjen. Stoga je čovjek upućen da mijenja sebe i svijet sukladno vlastitim potrebama, odakle slijedi tragika ljudske egzistencije.   Renesansa počinje povijesni proces transformacije esencije u egzistenciju, teorije u znanje, esencijalizma u nomminalizam, ideje u zbilju, kulture u civilizaciju, utopije u stvarnost, tradicije u modernu,povijesti u aktualnost, teologije u antropologiju, tradicionalne političke kulture u modernu političku kulturu.

  Ona utvrđuje formulu moderne politološke analize i pokazuje tragičnost odvajanja politike od etike, znanja od teorije, političkog realizma od političke antropologije.   Eksperimentalno istraživanje u renesansi pobjeđuje umjetničko, duhovno, filozofsko, teorijsko, kulturno stvaranje i ukazuje koje konsekvence odatle slijede.   Slikarstvo (i književnost) ima središnju ulogu u pohodu Renesanse prema Moderni koji završava pobjedom antropocentrizma nad teocentrizmom, zemlje nad nebom, čovjeka nad Bogom, realizma nad idealizmom, interesa, uspjeha, koristi nad moralom, etosom, eshatonom, znanja i akcije nad kontemplacijom, mirom, savješću.   Iz te pobjede međutim slijede brojni problemi koje naslijeđuje Moderna i proslijeđuje prema postmoderni. Iz neograničene volje za moć koja ne bira sredstva za postizanje svojih ciljeva slijedi spoznaja tragike ljudske i političke egzistencije koju obuhvata teorija političke moderne vodeći računa o slobodi i principu mjere kao ljudskom i političkom principu.   To je bit komunikativnog, komparativnog stanovišta tertium quida koje pokušava uskladiti iskustvo moćnije tendencije Renesanse i njene autokritičke korekcije koja propituje naličije civilizacije ili ljudskog kraljevstva  tragajući za smislom egzistencije i političke djelatnosti.   Tako se Renesansa, Moderna i postmoderna vraća unatrag prema ideji Boga kao ideji smislenosti ljudskog bivstva ili pojmu, cjelini, bitku čovjekove egzistencije i svega što  f u n k c i o n i r a.    Modernim zoon politikonom manipuliraju političke elite moći, lobiji i masovni pokreti koji nastoje politički život svesti na formalnost izborne participacije.   Veličina se Renesanse sastoji u tome što je njena znanstvena i sekularna linija otvorilia put Moderni dok je umjerenija tendencija uspjela održati mjeru i smisao za politički procees kao proces normalne proizvodnje civilne političke kulture odustajući od pobjede Čovjeka nad Bogom. prof. dr. Stjepan Šimić, Teorija političke moderne, 24-25 str.