Noć je bila prokleto hladna. Stajao sam na stanici čekajući tramvaj. Onaj što me vodi kući. I tako dok mi zubi po taktu prate drhtavo tijelo, razmišljam o nama. Mi smo kao tramvaji. Neki tramvaji su spori, kasniš u njima. Neki su brzi, pa stigneš prije vremena i čekaš. Neki su puni, u njima ne bi bilo mjesta. Neki ti pobjegnu za dlaku, i opet čekaš, čekaš...
I tako čekam, razmišljam, možda sam okasnio kod tebe, možda sam požurio, možda nije bilo mjesta za mene, možda sam kasno stigao. Pobjegla si za dlaku. I sada čekam, ali opet, ko zna da li ću ući, može biti pun, može biti spor, može biti prebrz. Svejedno, ovaj mi neće pobjeći. Kao ti. Volim te. Hladno je. Idem kući.