seen from Yemen
seen from Bulgaria
seen from Poland
seen from United States
seen from United States
seen from United Kingdom
seen from United States
seen from Brazil
seen from United States
seen from United States
seen from Yemen
seen from Italy
seen from Italy
seen from United States
seen from United States
seen from Italy
seen from United States
seen from Russia
seen from United States
seen from Bulgaria
Valjda to tako treba,valjda u hladnim danima i duša treba da bude hladna.A Božić je.Sve je šareno,sve svijetli,svi su radosni,ma i ja sam ne mogu reć da nisam,al' fali mi oni sve što je moglo bit a nije bilo,sve čemu sam se nadala iako nisam htjela da se nadam.
Sretan Božić 🎄🎄🎅🎅
A ti ne brini, draga moja... Jesen je tu da te podsjeti koliko lijepo moze da izgleda kad nesto odlazi, zavrsava se i prolazi.
A. D. ( Jedan Od Onih Zivota ) Septembar 2018
Kako ćeš ozdraviti, tamo gdje si se razbolio?
Puž ima kuću, onu koju tako spretno i snažno nosi na leđima. Kreće se teško, lagano i uvijek korak iza drugih. Ponekad mu je teško, možda dok pada kiša i krupne pahulje. Tada se putevi pretvaraju u nepregledna klizališta i sjaj neba se izgubi. Poželi i on nekad da se pomrači, postane ljut na sebe, druge i svijet oko sebe. Kad bi svako nebo gledao onako snažno i radoznalno, možda bi i snaga neba bila maštovitija svačijem oku. Nisu ni mora uvijek tako lijepa i mirna, niti su svačije oči dovoljno snažne da spoznaju snagu istoga.
Kad ti se srce smrzne, nemaš kuda. Osjetiš kako si zatvoren u milion beskrajnih krugova, koji nisu uvijek tako široki i prostrani da u svakom napraviš novu priču. Juče se neki mali pas prestrašio od petarde. Tako se skupio u uglu jednog prozora, nekih slatkih i toplinom ispunjenih kuća. Siguran da je to njegov dom i da će tu sve biti u redu. Svaki put kad je posmatrao te snažne i posebne ruke, čiji zagrljaji griju. Taj isti pas se jednom skupio na koljenima djevojčice, ponosan i hrabar kao junak iz naljepših filmova o ljubimcima. Nježan, miran i ponosan, prenio je svu energiju i snagu vedrine u oči izgubljene djevojčice. Koliko je samo snage u tim malim koracima jednog psa, što te voli bezuslovno i pruža ti svoju suštinu. Njemu je bilo dovoljno da se skupi blizu tvoje patike i tu drijema. On je svoju sigurnost pronašao u bliskosti, osjećaju da je neko pored tebe ko diše, razgovara i bezazleno se smije. Uostalom, šta nam drugo i treba u životu? Osim smijeha, radosti i snage da sa svoje dvije ruke zagrliš sav svijet. Sve dok postoje riječi koje ne možeš objasniti, slike iz kojih ne pronalaziš tehniku, djelo čija poenta svakome nije ista, znaćeš da tvoje postojanje ima smisla. Vjerovati da je svaki korak naprijed, ponekad i neki korak nazad, ali da želja treba biti jednako snažna. Čovjek bez želje je kao kuća bez krova, duša bez patnje, srce bez tahikardije. Ponekad nam treba nešto da nas potrese, napravi snažnima i pomogne da očvrsnemo.
Puž je i dalje na putu. Smrznutom od leda i pahulja, onom gdje nema nikoga. Putu koji je odavno zatvoren za promet, gdje se neka ptica slučajno sretnu. Na tom putu ćeš možda sresti nekog psa lutalicu, koji odbjeglo traži novi dom, čovjeka u potrazi za suštinom i tišinu iz koje želiš otići. Otići u neke toplije krajeve, gdje miriše more pod Velebitom i spava duša susjednih ostrva. Tamo je uvijek ljepše, sigurnije i mirnije, čini se da si tamo svoj na svome.
Autorka: Ivana Lakić
Ako se desi da me briga za tebe znaj da si dotakla hladnocu osobe koja retko kad ima hladnocu u sebi
Sa druge strane
Ako se desi da dotaknes moje srce (ne)namerno znaj da ces tamo imati posebno mesto i uvek ces ostati tamo...
Samo da si tu
u mraznim nocima,
da grlis budalastu,
devojku sa crnim ocima.
Vanshni
Bila sam dugo pod tušem taj dan.
Još se dobro sećam.
Tresla sam se.
Sakupljena.
Tople vode je nestalo odavno.
Bilo je tako prokleto hladno.
Ali nekako mi nije bilo bitno.
Želela sam da nestane bol.
Hladna izvana.
Hladna iznutra.
Želela sam samo da prestane.
Winter fairy tale
Napokon snijeg, onaj fini, prhki . Ne ona bljutavica. Sve je tako čisto, bijelo. Odiše ljepotom.
Počelo je da se smrkava. Spremam se; topli džemper, kaput, kapa, šal, rukavice, čizme. Izlazim da osjetim zimu, napokon. Čim me zahvatio talas hladnoće izazvao mi je osmijeh. Volim ovo.
Krenuh na dobro poznato šetalište.
Divno je to što su ukrasili sve.
Lampice me nekako griju. Podsjećaju me na djetinjstvo i praznike. Mogla bih ih neprestano gledati. Šetajući, iako sam navikla da su mi slušalice u ušima, slušala sam škripat snijega pod noga.
Ta besprijekorna bjelina dijamantskog sjaja me ostavljala bez daha. Pahulje su davale još čarobniji ton svemu tome. Svratih do obližnjeg krafića da se malo ugrijem.
"Kakao. Za ponijeti,molim vas." Da, to je bila prava stvar trenutno.
Uzeh i krenuh prema izlaznim vratima kada me nečiji glas zaustavi. Zakova.
"Heej.. hej, stanii"
Taj glas nisam čula godinama, ali uvijek bih ga prepoznala, iz prve. Zatvorih oči na trenutak i udahnuh da se smirim, da prekrijem drhtaje tijela.
Dodirnu mi nadlakticu.
"Pa hej, sjećaš me se?" reče sa nekom nesigurnošću.
"Nisi osoba koja se zaboravlja." odvratih pomalo tužnim osmijehom.
"Nismo se dugo vidjeli.." nastavljam.
"Gdje si krenula? Da pogodim - u šetnju?" Osmijehnula sam se.
"Dobro pogađaš."
"Znam te. Voliš zimu. Ovo vrijeme - ono je tvoje. Uvijek si tako govorila."
Fuck, osjetim kako mi suze naviru. Ovo zaista budi sjećanja. A znao me, više nego dobro. Najbolje je znao šta sam, ko sam, šta osjećam, šta volim, a šta ne. Za njega sam uvijek bila predvidiva.
"Sjećaš se..." prošaputah spuštenog pogleda.
"Da mi se pridružiš?" vratih pogled da te oči boje crne čokolade.
"Ako mi već dopuštaš." reče otvarajući mi vrata.
Jedno vrijeme smo šetali u tišini, osluškivajući vjetar i snijeg. Sve vrijeme sam bila spuštenog pogleda. Morala sam prikriti emocije. Nisam bila daleko od toga da zaplačem.
"Znaš, i ja sam ga zavolio.." prekinuo je tišinu poluglasno izgovorivši.
Zastala sam. Pogledala ga. Bio je isti čovjek. Nije se promijenio. Barem ne meni. Još uvijek je onakav kakvog ga se sjećam: mišićava figura sa dotjeranom kosom, uvijek loše obrijan, ali mu je to dobro pristajalo. One smeđe oči su i dalje sijale, baš kao nekada.
"Uz tebe sam dosta toga zavolio." prekinuo je moje pomno promatranje i prisjećanje.
"Mislio sam na tebe stalno. Nije bilo..."
"I ja sam na tebe." napokon sam izustila te riječi, koje su mi izazvale nervozu u stomaku, prekinuvši njegove.
Promatrao me u tišini par minuta. Stajali smo na sredini, pa su nas prolaznici morali zaobilaziti. Nismo se mogli pomaknuti. Kao da je svijet stao za nas. Samo on i ja.
Napokon sam taj vremenski zastoj prekinula osmijehom.
"Poželjela sam te, zaista." rekoh nastavljajući da se krećem.
"Kako si?"
U šetnji krenuo je priču, ovaj put o sebi. Voljela sam kad priča o sebi.
Punih sat vremena nije prestajao da, po običaju. Bilo mi je drago. Volim njegov glas. Mogu ga neprestano slušati. Pričao je kako je završio faks, kako mu je dugo trebalo da nađe posao, ali je ubrzo dao otkaz. U međuvremenu majka mu se razboljela. Voljela sam i nju. Uvijek me podržavala, bodrila, savjetovala. Ozdravila je, ali odmah potom umrla mu je nana. Bio je vezan za nju. Našao je i drugi posao. Radi. Kaže da je sretan, ali ne i ispunjen. Fali mu nešto. Bezbroj priča je pričao, a ja sam bila pomni slušaoc koji se divi govorniku. Nije spomenuo ni jednu djevojku. Čudno.
"Al sam se napričao" izusti kroz smijeh, prekinuvši moje misli.
"Pusti mene,šta je s tobom, šta se dešavalo?"
"Ma znaš, ništa posebno, završila faks, odradila pripravnički, ali nisam mogla ostati raditi. Bila neka sa štelom. Znaš kako je.."
"Samo to? Siguran sam da ima još puno toga. Jesi barem koje srce slomila za ovo vrijeme?" ovaj put se grohotom nasmijao. Znam da nije mislio ništa loše time. Razumijela sam ga, savršeno.
"Sve u svemu, to je to. A srca nije bilo da se slome, niti sam pokušavala" nastavljam i ja da se smijem.
"Jesi li ti?" dodajem.
Stanka. Poprimio je onaj svoj standardni, ozbiljni izraz lica.
"Ana, znaš me. Nisam." Tišina.
"Nisam mogao tebe da zaboravim. Svaka šema koja je bila, bila je odglumljena. Nestvarna. Tebe nema, a ništa sem tebe ne volim. Ni s kim drugim ne želim, niti mogu. Meni si jedina i kad nisi moja."
Zastala sam. Sjebala sam se.
Sad je fakat vrijeme stalo. Čak su i pahulje usporile. Nisam znala šta da kažem. Osjećala sam isto. Osjećala sam oduvijek isto. Voljela sam ga. Počinjem da se pitam zašto smo se rastali. Znam, bezrazložno. Zasitili se jedno drugog.
Prišao mi je. Uzeo me za ruku.
"Znaš, volim te više nego ikad. Volim te tvoje plave oči koje izgledaju kao da će svakog časa suze krenuti iz njih."
Nisam mogla izdržati. Zagrlila sam ja najjače što sam mogla. Suza je sama krenula. Čim je čuo jecaj i osjetio drhtaj zagrlio me još jače a zatim se odmaknuo.
"Volim te." izustila sam.
Stojali smo na sred šetališta okovanog snijegom, odmah ispod luka lampica koje su ovaj put svijetlile naizmjenično crveno-žuto. Krupne pahulje su padale na nas. Prolaznika više nije bilo. Naravno, bilo je već kasno. Nagnuo se i privukao svoje usne mojima. Uzvratila sam. Taj čarobni trenutak je zaustavio vrijeme, a meni pružio smiraj.
Obavio me rukama i naslonio na svoje grudi. U tišini smo promatrali svjetlo iznad nas, a zatim se pogledali oči u oči. Odmakao me i poljubio u čelo.
"Volim te, jedina." rekao je.
"Zauvijek tvoja." uzvratila sam.
