Kao i kad odem u Bosnu i kad sam na Kosovu* uvijek osjećam negdje u pozadini taj užas zločina i drugih nedjela koji se ovdje dogodio i za vrijeme ratnog konflikta i nakon toga. Tako mala zemlja, a tako mnogo krvi. I dok sam plivala u hotelskom bazenu ponekad mi se činilo da ne plivam u vodi, već u krvi.
Skoro svakodnevne godišnjice izvršenih zločina, godišnjica NATO intervencije u martu, kao i godišnjica napada na autobus Niš ekspresa u Livadicama kraj Podujeva mjesec dana ranije su me dodatno podsjetile na to. U razgovoru sam novinarem Budimirom Ničićem pomenuli smo i nestale i ubijene novinare. Za to vrijeme na mreži X prepucavanja i relativizacija zločina i nedjela.
Pomirenje zahtijeva obostranu osudu svih zločina i nedjela bez obzira na nacionalnu pripadnost izvršioca i nalogodavca, bez obzira na broj ubijenih, bez obzira ko je prvi počeo. Za sada nema političke volje niti svijesti naroda za tako nešto. Traume su još duboke i u većini slučajeva nisu se uopšte liječile. Države bi trebalo da omoguće besplatne terapije za žrtve. ali i za učesnike rata, jer nažalost rat na sve ostavlja velike traume. Neki ih liječe pisanjem, pa u regionu imamo zaista dobre pisce. Ako u ratu i pod utiscima rata išta dobro može nastati to su dobre knjige. Daj bože da od sad ratujemo samo u knjigama!
Dok putuješ, doživljavaš na jedan praktičan način čin Ponovnog rođenja. Nalaziš se u potpuno novim okolnostima, vreme prolazi sporije, a…
turnnoffyourmind
2087
romaincrisis
andulkaphoto
snowghoul
tangentwithtanner