Sjedim na kavi i buljim u mobitel, kad pored mene sjedne sjedokos gospodin od 50-ak godina. Bio je pomalo pripit i, priznajem, imala sam predrasuda. Isprva ga nisam doživljavala, no onda je sam od sebe počeo pričati i moje mišljenje o njemu mijenjalo se. “Znaš, u životu trebaš biti oprezna, imati širom otvorene oči. Ljudi samo čekaju da ti nađu slabost i zgrabe te. Ja sam vjerovao ljudima i zbog toga jako patio. Tebi se u očima vidi da si dobra osoba, moraš biti jako oprezna, da se ne opečeš i patiš kao ja. Moraš paziti kome daješ srce, jer ranjenu srnu vukovi odmah rastrgaju. Znaš, imam ja kćer tvojih godina i stalno joj to ponavljam, ali ona ne sluša svojeg oca. Moraš slušati što ti roditelji govore. Ja svoje nisam slušao, bio sam buntovan. A kad ih više nije bilo, bilo mi je žao. Kao sa mi je netko odsjekao ruke i noge, postao sam bogalj. Nemoj napraviti istu pogrešku. Ja možda jesam stara budala, ali vjeruj mi i poslušaj što ti govorim.” Nastavio je pričati o svojim kćerima i sestrama, kako ih jako voli, samo to nikada nije pokazivao, a kad se osvijestio, bilo je kasno. Onda je počeo pričati o maldosti, kako je slušao Azru, slušao njihove ploče. I baš kad smo počeli pričati o Azri, na radiju je počela svirati njihova pjesma. Pjesmu sam prepoznala za 2 sekunde i rekla “evo Azre”. Tada me pogledao, oči su mu zasuzile. Osmjehnuo se i rekao kako mu je drago što netko mojih godina zna tko je Azra i tko ne podliježe trendovima, nego sluša pravu glazbu. “Ostani uvijek svoja, ne daj da ti drugi pišu život. I ne očekuj uvijek pomoć od drugih. Ne pokušavam ti ocrniti budućnosti, ali to je istina. Nitko ti neće pomoći dok si sama ne pomogneš. Zapamti to i ostani svoja. To ti nitko ne može oduzeti.” Pozdravila sam se s njim i otišla kući. Cijelim putem do kuće u glavi su mi se vrtjele njegove riječi. Čudesno je to kako ti netko za nekoliko minuta može promijeniti dan, možda čak i život. Svijet je pun različitih ljudi, samo mi moramo naučiti kako ih slušati i razumjeti. Tada ćemo razumjeti i sami sebe.
