I am a wound walking out of hospital

instagram: krcarivana

[wytches-blog]

#me #roses #dark

[book-caps]

Jamie Oliveira, Erosion

[thnkfilm]

“I just don’t know what I’m supposed to be.”

Lost In Translation (2003) dir. Sofia Coppola

[2seat]

[scum2000]

this is the best day of their lives do u see this

[culturenlifestyle]

16 Surreal Quotes by Salvador Dalí, on His 112th Birthday

Originally posted by konczakowski

Surrealist artist Salvador Dalí would have turned 112 years old today. The unorthodox and psychedelic artist was born on May 11, 1904 in  Figueres, Spain.

A controversial eccentric, Dalí was confident of his skill and artistry. He considered himself the greatest artist of his time. Responsible for the past century’s most influential pieces of work, which include the Persistence of Memory (1931). His sublime dreamscapes have created a permanent space in history, which will infinitely inspire contemporary artists. Dali’s persona, thoughts and paintings spoke to the unconscious and our inner perversions and interests, which is what makes him magnetic.

Keep reading

[timotaychalamet]

“I know who you are. I love you. I love everything about you that hurts.”

Closer (2004) dir. Mike Nichols

[seurious]

[bookaddictiion]

Something in me wants more. I can’t rest.

Sylvia Plath, The Unabridged Journals. (via empiregrotesk)

[untrustyou]

[sad-plath]

[dormanta]

[serdcestakana]

[honestliy]

//

[lxst-nxght]

Muse Magazine Spring / Summer 2016

[newordre]

Léon: The Professional (1994), Dir. Luc Besson

[wytches-blog]

u djetinjstvu je žive miševe polivao petrolejom, palio ih i gledao kako nekoliko trenutaka jure naokolo kao meteori u plamenu. kasnije, u zrelijim godinama, kad je razvio dar za umjetnost, nalazio je suptilnije puteve da utoli svoju radoznalost, jer to nije bilo ništa morbidno, s medicinskim nazivom, ni najmanje, samo hladna radoznalost širom otvorenih očiju, samo marginalije kojim život snabdijeva njegovu umjetnost

vladimir nabokov, smijeh u tami

[wytches-blog]

u takvim situacijama Reks je mogao beskrajno, neumorno da govori, da izmišlja priče o nepostojećim prijateljima i da iznosi misli koje, izražene u prividno blistavoj formi, nisu bile preduboke za duh slušaoca. njegovo obrazovanje je bilo sklepano, ali mu je um bio oštar i pronicljiv, a njegova potreba da druge pravi budalama rasla je gotovo do genijalnosti. bio je ubijeđen da je sve što je ikad stvoreno na području umjetnosti, nauke ili osjećanja samo manje-više oštroumna majstorija, i to ubjeđenje bilo je možda jedino stvarno u njemu. ma koliko bio važan predmet neke rasprave, on je uvijek nalazio nešto duhovito ili posprdno da kaže o tome, baš kako odgovara duhu ili ćudi njegovog slušaoca, iako je, u isti mah, umio da bude nevjerovatno grub i drzak kad bi ga sagovornik nervirao; čak i kad je govorio nešto sasvim ozbiljno o nekoj slici ili knjizi, Reks je imao prijatan osjećaj da je učesnik u zavjeri ili genijalnoj obmani - s piscem knjige ili tvorcem slike.

vladimir nabokov, smijeh u tami

[wytches-blog]

"totalna besmislica",ponovio je, zastavsi na uglu, gdje je ostao da stoji, skupljenih obrva, na putu prolaznicima. javio mu se neobjašnjiv osjećaj da se sve odjednom izvrnulo naopako, pa sve mora da čita natraške ako hoće išta da shvati. bio je to osjećaj lišen ikakvog bola ili zapanjenosti. činilo se da izranja nešto mračno, glatko i nijemo, idući ka njemu, a on tu stoji u snenoj, bespomoćnoj obamrlosti i čak ne pokušava da izbjegne taj sablasni udar, kao da je to neki neobični fenomen koji mu ne može nauditi dokle god traje ta obamrlost. "nemoguće", odjednom je rekao i javila mu se čudna, naopaka misao, pratio je njen neobični drhtaj nalik na lepet krila slijepog miša, kao da je to objekat proučavanja, nešto čega se ne treba bojati.

vladimir nabokov, smijeh u tami