Mislio sam da se od ljubavi ne umire, dok nisam upoznao Zaima. Čovjek na mjestu, k’o klinac nisam ga nikad mimoišao bez marke i slatkiša više u džepu. Nismo se nešto poznavali, on i žena mu Sara dolazili s vremena na vrijeme kod mojih, al’ se nakon ‘’dobro veče, čika Zaime’’ zna pravac svakog djeteta u Bosni kad se najave gosti - soba.
Da se ne lažemo, Zaim nije bio ono što bi većina žena danas uzela za zgodno, al’ mi se čini da mu Bog dade karakter za svaku mrvu izgleda što mu je oduzeo. S druge strane, Sara se može opisati kao anđeo iz vjerskih spisa, otprilike, kao šljaga iza ušiju od strane mog starog kad je ofirno posmatram. Kako se takve dvije suprotnosti spojiše, meni k’o insanu od nepunih trinaest godina nije moglo biti jasno. Samo znam da bih uvijek vukao usporedbu - lijepa k’o Sara.
O zavisti mahalskih djevojaka koja obično prati takav izgled, neću trošiti previše riječi. Nego, par mjeseci nakon toga dade meni Zaim uobičajenu gebiru od marke i slatkiša, tmurniji nego inače. Neko bi tu tmrunost protumačio po izrazu lica, al’ meni čudnije biješe odsustvo rečenice na koju sam navikao ‘’Đe si mali, evo ti ovo metalno čudo i poselami starog od mene.’
- Stari, de ti meni reci, šta nam je sa Zaimom?
- Šuti dijete, kod žene mu ono najgore.
Čovjeku stranom, ‘’ono najgore’’ ne bi značilo baš ništa, al’ to je kod nas u Bosni sinonim za rak, lišen svih medicinskih konotacija. Bar mi je toliko k’o balavcu bilo jasno. Prođe godina, a posljednji mjesec Zaima nigdje. Ma da sam i pomislio na marku, al’ nijednom. Kontam šta je s čovjekom. Isti dan na banderi kod školskog igrališta osmrtnica, Sarino ime i fotografija.
K’o klinac nisam znao šta u tom trenutku osjećam, sad k’o iskustvom opečen insan mogu pouzdano reći da se o tuzi radilo.
Poče Zaim hodati ulicom, klimati glavom, vadit’ marku svaki put kad me obuhvati pogledom, al’ više nijednom ne ponovi onu rečenicu.
Prođe opet godina k’o rukom odnesena, kad mi stari prekinu tek započeto dječačko mahnitanje po dvorištu. Spremaj se, idemo na dženazu.
‘‘Ne pitaj dijete, spremi se i hajde ispred mene’‘
Tog popodneva, ukopasmo čika Zaima, bacih i ja svojom mršavom rukom grumen zemlje na tabut i nestadoh u gomili.
Možadni ga strefio, kažu.
Bio sam klinac, al’ intuicijom znadoh uzrok njegove smrti - autopsija kaže moždani, al’ šta doktor u mantilu zna ko je bila Sara.
germansingergirl
baratheonpilled
annaxmalina
areudirty
2087
pixelskylines
