@antisocijalnikaktus - Tumblr Blog

Having sex isn't everything, have y'all tried just laying down, playing with someone's hands while they talk about life. Those are the moments to live for. Deep talk and understanding someone's background, opening up to someone and actually falling for them more and more.

ultravioletna

gde si pogrešio kada si me pustio

Znaš li kako znam da uvek misliš na mene? Ne mora meni da zvoni telefon, da mi stižu poruke, da se šalju pisma i stvaraju brodolomi. Ima nečeg i u tom ćutanju, čuvanja kontakta u imeniku, posmatranja mene krišom kroz staklo automobila dok po ko zna koji put subotom sedim na istom mestu u isto vreme pitajući se šta tog jutra da popijem. Verujem da si viđao po društvenim mrežama one snimke osoba koje dolaze iz vojske posle toliko meseci i konačno se vide sa svojim voljenima, zar ne? E pa, upravo tako znam da misliš na mene. Jer je tvoja reakcija svaki put kad me vidiš - upravo takva. Kao da me godinama nisi video. A viđaš me, da se ne lažemo, nađeš ti načina za to, u to ne sumnjam. A znaš da ti je to prva greška. Neću da te lažem, znam da ovo ni neće doći do tebe, srećom, ona pesma koju sam ti posvetila - lomila sam se mesecima da li da ti je pošaljem kao pismo, da makar znaš šta mislim o tebi - ali nisam. Jer sam znala da tebe misao o meni neće ostaviti na miru. Lupaće ti na vrata doma tvojih snova i lomiće prozore sve dok ne dođe do tebe i dok te rukama ne obuhvati oko vrata. I ti ćeš znati da si to zaslužio. A o pesmi? Godinu dana kasnije o njoj još uvek imam da kažem samo jedno - taj večiti neženja iza kog se tvoje nevino i ozareno lice željno ljubavi ali uplašeno, krije, on će te ubiti. Pojesti. Obezglaviti. Ma kako god ti je lakše da zaspiš noću. Ti nećeš večno da budeš Petar Pan, niti ću ja ikada da budem bilo šta tvoje. A kada sam pisala o tebi poslednji put i rekla da ja nisam Danica a ti možda i jesi filozof - samo da se naši svetovi nikada neće poklopiti, jedna devojka je dodala "Kako Tanjug javlja - više te ne volim." I kunem ti se životom, da sam mogla da je zagrlim tada, ja bih. Samo bih tu jednu stvar promenila. Sa nama je to bilo malo prostije. Ja te nikad nisam volela. Nisi ni ti mene. Kod nas je sve bilo na tankoj žici, borili smo se za opstanak. Da oboje ne završimo u provaliji. I možda se zato nikada nismo ni voleli. Ali ako nije pomalo sebično i previše od mene, zamoliću te za jedno.. Kad me ponovo vidiš da ti se osmehujem, a videćeš me, nemoj mi pričati o tome kako su tvoja osećanja još uvek tu. Ili su tu neko vreme. Šta god, kako god. Jer nisi učinio ništa da me zadržiš nakon što si napravio sranje zbog kog sam i otišla. Rekla sam ti već. Ja nisam pion, marioneta. Nisam jedna od tvojih devojaka koje će ti pozirati dok ti o nekoj drugoj misliš i prijanjaš četkicom na platno. Ja sam ti stavila do znanja ko sam. I uvek će mi biti mnogo važnije da budem ono što sam nego da budem neko tvoj. Jer neko tvoj znači proživljavati sve ono o čemu sam sanjala ali na mnogo bolniji način. Zaboravi na to, ja sam slobodnog duha. Dete cveća. Mora. Palmi. Nemoj da pokušavaš da krotiš nešto što se ukrotiti ne može. Voli me takvu. Ja nikad nisam pokušavala da pripitomim zver u tebi. A ipak sam je volela. TU je bila tvoja najveća i jedina greška. Ona - zbog koje me nikad ponovo nećeš dobiti.

Čuvaj se, ja ti to zadovoljstvo neću pružiti. Znaju zveri kako da se brinu same o sebi. A one ranjene? Pa, one će konačno naučiti kako da zaleče svoje rane. Same. TEODORA

pisemdaklepostojis

Jesu li prave ljubavi tužne?

Tu večer nam je došlo par prijatelja, onih pravih još iz srednje škole, sve po starom krenulo je. Uhvatio si se gitare i pjesme su tekle jedna za drugom, sve ljepša od ljepše. Pravi rock je podizao atmosferu, a balade su nas vraćale u sjećanja i uspomene koje je svako od nas nosio u sebi. Za kraj si rekao da ćeš “onu svoju” a ja sam odmah znala o čemu se radi. “Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja” od Balaša. Uvijek si je pjevao sa posebnim emocijama, nju bi uvijek odsvirao do kraja. Gledala sam te i uživala u pogledu.

… sve prave su ljubavi tužne... - Otpjevao si taj stih.

Ali, ne onako kako se pjeva pjesma koja nije tvoja, koju ti nisi pisao, pjesma koju ti nisi nikome posvetio. Rekao si to sa toliko puno iskustva, sa toliko mnogo sjete u očima i mogu se zakleti da si u tom trenutku krišom pogledao u mene. Ili smo ti i ja i naša ljubav makar prohujali kroz glavu u tom trenutku. Rekao si to onako kako taj stih ne smije da se izgovara. Kao da je to jedina tačna istina na svijetu i da je sve ostalo laž. A šta ako i jeste?

***

Legli smo u krevet nakon što su svi otišli. Ti si odmah zaspao, ja nisam. Htjela sam, ali nisam mogla od te silne buke u mojoj glavi. Onaj stih je i dalje odzvanjao u mojim mislima i ostavljao me bespomoćnu jer ni sama nisam znala šta više da mislim.

-Budna si? - pogledao si me poluzatvorenim očima

-Ne mogu da spavam. Previše kafe.- odgovorila sam nadajući se da će to biti dovoljno da presječe ovu konverzaciju.

-O čemu toliko razmišljaš pa ti ne da zaspati?- pitao si, ovaj put sa blagim smješkom i širom otvorenim očima.

Čitaš me, pomislila sam. Ali nisam rekla na glas, ni slučajno.

-Razmišljam o tome koliko sam sretna i koliko mi je lijepo. Eto to.

-Oke, neka ti bude. Sad spavaj pa nastavi ujutro razmišljati. Volim i ja tebe.

-Oke. - rekla sam to i spokojno se vratila svojim mislima. Ali ne zadugo.

-Je li naša ljubav prava? - pitala sam to nakon par minuta. Očekivala sam neki utješni odgovor. Jeste.- rekao si samo to, i okrenuo se spavati.

Osjećala sam se poput djeteta kojem je neko upravo jako surovo rekao da Djed Mraz ne postoji. Jako tužno. I zbunjeno.

Zašto ja nisam kao ostale djevojke, pa da ti ljubomorišem, da te pitam koga pratiš na Instagramu i ko je sve bio u kafiću gdje si jučer izašao? Zar se ne živi tako lakše, ne muči te ništa nadnaravno i sve što zanima dobiješ u jednom odgovoru. A ovako, mene muči jedan glupi stih, jedna istina i jedna laž.

Osjetila sam da se vrtiš po krevetu i da si se okrenuo prema meni.

- Prava je naša ljubav, ali nije tužna. I neće to nikad ni postati. To ti obećavam. - rekao si tiho, ali ja sam čula. I nisam odgovorila. Pravila sam se da spavam.

A ostala sam budna do jutra. I razmišljala koliko sam sretna i kako mi je lijepo…

-pišem, dakle postojiš

obicna-djevojcica

… Prava je naša ljubav, ali nije tužna. I neće to nikad ni postati. To ti obećavam …

azulcotton-blog

80s-reject

I NAPROSTO SE TUUUUUUUGA DESI JER NAPROSTO SI TUUUUU GDJE JE SI I NAPROSTO JE TRISTA ČUDA PREDRASUDA SAD IZMEDJU NAS

dude-chill

U ever b like “it is what it is” but deep in ur heart wish shit would b different

00000000000000000000000-00000-d

Prelijepo bratee…

what-iz-life

Normalize not forcing connections. If someone doesn't see the value in having you by their side, don't try to convince them.

citaatii-deactivated20250105

I ako preživim sve ovo,

ne zelim da ga se setim ikad.🩷

cvjetovi-zla

I Bog stvori ženu

Bomba je, naginjući sarajevsko iz flaše, imao običaj, onako iznebuha, reći:

"Da žena valja, i Bog bi je imao."

Inače, bio je pun "mudrosti" o ženama:

"Jebi slugu da mu budeš rob", ili:

"Da žene valjaju, ne bi ih ljudi jebavali nego popili."

Kao što to obično biva u svim "muškim" kafanama ovog svijeta, priča bi započela s fudbalom, a nekom tajanstvenom logikom završavala se na ženama, trebama, kokama, picama, droljama, komadima...

I on bi povremeno osjetio potrebu da ispriča nešto iz vlastitog "iskustva", ali to je zvučalo baš kao kad bih ja prenosio utakmicu kriketa.

A, i on je toga bio svjestan, pa bi, čim bi se povela takva vrsta razgovora, plaćao račun i mijenjao kafanu gdje bi se još uvijek mogao naći sagovornika za sport, kartanje, prepričavanje nekih davnih tučnjava i svakodnevnih pijanki...

U ljetno doba, kada su pored izloga samo sijevale noge i sise i mi odmicali zavjese ili čak izlazili iz kafane da ih propratimo pogledom, on je ostajao na stolici i frktao kao Bulgakovljev Azazelo.

Ali, čudni su putevi Gospodnji!

Tek, jedne godine se vrati s mora preplanuo, a na upit gdje je bio, što tako dugo nije dolazio, nonšalantno je odgovorio:

"Bio sam s jednom trebom u Trpnju."

Malo-pomalo, prestala je biti "treba", pa je sve češće, u razgovoru ona postojala "ona moja", onda "ona moja Mirjana", a pravi šok za sve je nastao kad je pred svima nazva "moja vjerenica".

Mnogi su izražavali sumnju da takva uopšte postoji, ali se promjena na njemu toliko očitovala da je bilo jasno da se nešto dešava.

Zajedljivci su ga izazivali: "Zašto je katkad ne dovedeš na piće?" Prezrivo je odmahivao rukom: "Među vas pijance?"

Mi to i nismo u našim alkoholnim maglama ni primijetili, ali gazda kafane nam je potvrdio da Bomba pije sve manje i manje - reklo bi se skoro nikako.

Jednog proljetnog dana ga sretoh u Koševskoj ulici s ogromnim buketom jorgovana. Nespretno ga je sakrio iza leđa, pa sam ga zajebavao:

"Bomba, jesi li to bio u pljački? Da nisi malo prestar za to? Kako ide? Proda li se šta?"

Zbunio se i počeo nešto petljati o tom da mu je majka u bolnici, da ništa nije ozbiljno, da je otišla na neke pretrage...

U svemu tome ne bi bilo ništa čudno da tog jutra nisam sreo njegovu majku kako se s punim cekerima vraća sa pijace.

Čuvao sam to za sebe, nisam ga htio provaljivati pred rajom, ali nisam mogao izdržati a da ga ne upitam:

"Bomba, kako ti je stara?"

"Hvala; u redu je. Nije bilo ništa: lažna uzbuna. Pustili su je sutradan."

Sve rjeđe i rjeđe je dolazio u kafanu. Kad je već počelo mrcvarenje Sarajeva, pošto je on stanovao u Hrasnom, potpuno smo izgubili svaku vezu.

Potom je došla i moja Amerika, pa baš nisam imao blagog pojma gdje su raja, jesu li još u Sarajevu, jesu li živi, jesu li u jednom komadu...

Za Bombu su mi rekli da je tu, da se penzionisao i da se opasno provalio.

Naletjeli na njega na tramvajskoj stanici. Bio je trijezan i pošao kući, ali ga ja pozvah na piće. Malo se nećkao, ali je, uz ono obavezno "samo na po jednu", pristao.

Sjedili smo "kod Matića" na Marindvoru, a muzika je bila toliko glasna i napadna da smo u stanju bili izmijeniti samo par rečenica.

Već se bližio fajront, pa mu ja predložih da skoknemo do mene - opet "na samo jednu".

Pristao je:

"Ma šta ima veze sad - svakako si me načeo."

Znao sam da kod kuće nemam ništa od pića, pa sam od gazde, Solde, na revers uzeo flašu konjaka.

Rekao sam mu da sam čuo da se penzionisao i pitao ga može li se živjeti od penzije.

"Može kurac! Da mi nije majke... Nije mi jasno kako uspijeva od one crkavice platiti režije i još svaki dan nešto skuhati, a i meni doturiti za cigare?"

Zaboravljajući na tuđu nevolju, samosažaljivo sam rekao:

"Ti bar imaš majku", a onda mi je palo na pamet:

"Izvini što te pitam, ali šta ti je sa Mirjanom, jesi li još s njom?"

"Super. Samo čekam da joj se roditelji ispale u Trpanj - znaš, oni tamo imaju kuću, pa da ja pređem u njen stan. A, ko zna - kad si ti mogao u tvojim godinama, zašto se i ja ne bih priženio i, akobogda, imao nešto ovako..." pokazao je na sliku moje djece na zidu.

"Što da ne? Nek ti je sa srećom, znaš Bomba, nema ništa gore u životu nego biti sam..."

A, onda je iz njega provalilo:

"Ma koga ja to foliram, pička li mi materina?! Znaš, Daco, istina je da sam Mirjanu upoznao u Trpnju. Istina je da sam je imao namjeru ženiti. Samo sam nešto prešutio... Sjećaš li se kad si me ono jednom na ulici sreo sa buketom jorgovana? Išao sam Mirjani u bolnicu - bolovala je od cerebralne paralize. Rat je samo pogoršao stanje. Umrla je odmah na početku: jedina žena koju sam upoznao u životu koja od mene nije ništa tražila osim malo nježnosti, jedina žena koju sam volio..."

Digao je pogled prema mračnom nebu i zaridao: "Oh, Bože - jebem li te!"

I ja sam digao pogled prema nebu i pomislio kako Bombi ama baš ništa ne bi značilo da sam rekao: Šta ćeš? Bog dao - Bog uzeo.

Dario Džamonja