Ne pišem ti ništa već jako dugo jer osećam da me više ne boliš.
Pre kad bih pomislila na tebe, stezalo bi me oko srca, bilo mi je teško i bolelo me je, što nisi tu, što nismo uspeli.
Sad kad pomislim na tebe, setim te se kao jedne osobe koja me je činila srećnom svaki put kad si bio u mojoj blizini, kao najzanimljiviju osobu na svetu i kao jako dobrog čoveka.
Ne mogu da kažem da na sve to nisam mislila i pre, ali me je mnogo više bolelo što nisi tu i preusmeravala sam misli na tu stranu.
I samo odjednom, kao rukom odneseno, prestale su sve te negativne i bolne misli, došle su pozitivne.
Dešava mi se da danima ne pomislim na tebe, još uvek mislim da te izdajem na taj način, a to je jedino što ne želim da uradim.
Nisi me nikad izdao niti povredio svesno.
Mene je povređivalo tvoje odsustvo i tvoja pažnja usmerena njoj.
Sada, posle 4 godine, došla sam u tu situaciju kad mogu da kažem da me više ne boliš i kad imam osmeh na licu sećajući se tebe.
Zauvek ću nositi ogrlicu sa sidrom jer me podseća na tebe.
Istetoviraću sidro jednoga dana da zauvek budeš tu kao najlepša uspomena.