Sigurna sam, cijenjeni auditorijume, da ću ja zauvijek ostati jedna od onih osoba koje u nebu vide više od nebeskog svoda, koje nebo bez obzira da li ‘sred dana ili noći podsjeća na nekog izgubljenog, sa dozom sjete i sreće ‘jer barem smo pod istim nebom’. Vjerujem da ću zauvijek ostati jedna od onih koje zalaske ne smatraju tužnim, već ih poturaju kao dokaz da i kraj ponekad umije da bude lijep. Zauvijek ću stvari vezati za ljude, a ljude za uspomene, uspomene za trenutke. Zauvijek ću lutati svijetom sa dva prazna oka, uživajući u tuđim bajkama i bojama, strpljivo tragajuci za svojom vlastitom. Gledat ću parkove, klupice i ljuljačke u raznim gradovima i mjestima zamišljajući ljubavi koje su tu nekad davno počele i one koje su završile, osjecajuć njihov bol kao svoj vlastiti sa glupim optimizmom da u svijetu jos uvijek postoje dobri ljudi, da će ratova nestati, da će mržnja prestati. A kada pokleknem na kraju svakog dana pojavit će se jedan predivan zalazak i podsjetiti me da nastavim pisati svoju bajku. I sve to zbog jednog zalaska..













