24.3.2022.
Boli me i ne znam kad će više proći.
Boli me čitava prošla godina, boli me kada si mi napisao ‘Nisam htio da te povrijedim’. E pa jesi. Povrijedio si me toliko da i godinu nakon raskida plačem, jer sam bila u restoranu u kojem smo jeli. Sjećam se šta si naručio i o čemu si mi taj dan pričao.
Sjetila sam te se kada mi se prijateljica žalila na momka i rekla mi: ‘Rekao mi je da je normalno što nam ponestaje tema za razgovor’ kolutajući pri tom očima i čekajući od mene reakciju odobravanja. U tom trenutku nisam mislila o njoj, mislila sam kako sam nešto slično čula od tebe. Rekao si da je hemija nestala i da nemamo o čemu razgovarati. Nikad ti nisam rekla da sam, posljenji mjesec naše veze primijetila tvoju hladnoću. Nisam se mogla svaki put boriti sa njom. Tjerala me je da odustajem od konverzacija, poruka, dodira. Boljelo je što se nešto promijenilo. I dalje je sve toliko urezano. I često se pitam dokle više. Kad ćeš mi nestati iz glave i kad će doći taj neko ko me zaslužuje. jer. ti. nisi.
Ne zaslužujem hladnoću i manjak interesovanja za moju ličnost, za knjige koje volim, ne zaslužujem to tvoje cimanje i šale koje vrijeđaju i mene, a i sve ostale, ne zaslužujem tvoj bijes.
Živim za dan kad ćeš me proći. Možda ga neću ni primijetiti. Možda ću se jednog dana probuditi, odraditi jutranju rutinu i nakon određenog vremena shvatiti da dugo nisam pomislila na tebe, ili će me ljubav preduhitriti, pa će predmet mojih misli biti neko novi.
Samo da znaš, Sarajevo mrzim zbog tebe. Mrzim Teslu zbog tebe. Hvala ti na bezbroj preplakanih noći, jer si otišao bez razloga i bez da si me volio.















