Taj se običan dan iz jedne mračne svakodnevice
pretvorio u neko novo čudo svijeta puno dražesnosti i
razdraganosti.
Još je uvijek bila onako lijepa,
očiju poput neba sedrenoga,
kože kao lagana svila presvučena leptirovom krhkosti,
usana anđeoskih,
pokreta punih opojne ženstvenosti.
Moj dah je stao, a srce zaplesalo mazurku
u vlastitom ritmu.
Ostali smo nijemi i čula se tišina.
Slomili smo se,
doduše, nisam siguran za nju
jer, u očima joj je igrala nepredvidivost,
napadna otuđenost i odsudstvo.
Lice joj se užeglo i počela je pričati.
Svejedno, opet je nisam slušao.
nisam mogao razabrati njene riječi jer su me iznenadile
svojom novom bojom;
nešto poput futurizma, bile su u pokretu.
Ipak, kao da sam je osjećao pod vlastitim zubima i jagodicama prstiju;
ne znam, pak, je li to bila iznenađenost
ili samo neki novi, nepoznat osjećaj ljubavi,
nešto što dosad nisam osjetio prema njoj,
kao da sam dobio šamar preko lica koji me je natjerao da shvatim
da nisam volio nju,
nego njenu plastičnu površnost.
U meni je bjesnio nemir
dok je njen govor postajao graciozniji,
gradacija njenih riječi je postajala veća,
kao da sam slušao neku Mahlerovu simfoniju ili Chopinovu revolucionarnu etidu,
a bila je tako prokleto sigurna i iskrena u svoju novu sebe,
da se moj ionako jedva postojeći ego počeo osjećati napadnutim.
Sve ono što je govorila, počelo je otvarati rane;
bila je to psovka istine u obliku čeličnih metaka
koje je pucala iz svojeg grla.
Očekivao sam neki klišejski završetak,
suze, plač, vrisak; nešto!
Ali ja zasigurno jesam,
kao nikada dosad,
čak ni kao onda kada je po prvi put otišla.
bio sam slomljen, izmučen daljnjim koracima,
želio sam vidjeti i upoznati sve ono novo na njoj,
detaljno istražiti, oblikovati u svojoj glavi.
Htio sam je dobaviti, iako je bila ispred mene
ali se činila tako udaljenom,
hvatao sam je po zraku,
ali se ona posve spretno izmicala mojim mrtvim rukama.
Ne znam zašto, ali,
Želio sam vidjeti njene suze.
I u tom je trenutku ugledala djecu.
U zraku se svemirske tišine začuo prasak;
njeno je novo srce puklo
jer djeca nisu znala prepoznati svoju majku,
nisu mogla prepoznati njeno bilo,
nisu mogla prepoznati njen umiljati glas što bi ih noću uspavljivao.
Nisam dočekao njene priželjkivane suze
nije plakala,
bar ne izvana.
Osjetio sam poremećaj u njenoj ravnoteži,
osjetio sam poremećaj u njezinom svemiru,
osjetio sam kako magla njene mističnosi izmiče
i pokazuje njenu golu dušu.
Tada je morala otići
ovijena u svoja uvjerenja i grijehe,
nošena crvenom gracioznom haljinom
što je isticala njenu božanstvenost,
mirišući na jagode i duhan.
Ja sam ridao suze sumnjajući u sve moguće životne sile,
uništene svijesti i uništenih uvjerenja,
napola pijan svojom tugom i svojim očajem.
Ušao sam u kuću koja više nije bila lutkina.
Sjeo sam i otpio viski sa žiletima umjesto leda
pomiješan sa milijun besanih noći
i još milijun neisplakanih suza.
Ovaj put je bio zauvijek.
