ATHY REICHS - već su bile mrtve
Cijena: 150,00 kn ~ 20 €
Opis:
Knjiga je u dobrom stanju i po starom dobrom obićaju evo malo slova iz knjige :)
Prestala sam razmišljati o čovjeku koji se raznio bombom i prionula sam poslu kako bih ga sastavila. Dva komada lubanje ležala su preda mnom, a treći je izbijao iz pijeskom ispunjene posude od nehrđajućeg čelika. Ljepilo se još uvijek sušilo na spojenim dijelovima, no znala sam da će biti moguće utvrditi identitet na osnovi dobivenog. Mrtvo-zornik će biti zadovoljan.
Bio je utorak, 2. lipnja 1994, kasno poslijepodne. Čekajući da se ljepilo skrutne, dopustila sam mislima da besciljno odlutaju. Desetak minuta kasnije začut ću kucanje koje će me probuditi iz sanjarenja, preokrenuti mi život i upoznati s dotad neviđenim oblikom ljudske izopačenosti.
Bacila sam pogled na rijeku St. Lawrence kroz prozor svog prenatrpanog i zabačenog ureda. Uvijek bih se osjećala mlađe promatrajući vodu, posebice ako je protjecala u ritmu poput rijeke. Nijedan ljetnikovac na jezeru nye joj ravan, i prava je šteta što BVeud nije uočio tu prednost i primijenio je u terapijskom liječenju.
Prisjetila sam se nadolazećeg vikenda i putovanja u Quebec City. Nisam ništa konkretno isplanirala. Jednostavno mi je sinulo kako bi bilo dobro posjetiti Plains of Abraham, najesti se školjki i palačinki te nakupova-ti sitnica od uličnih prodavača. Pronaći spas u turizmu. U Montrealu sam već godinu dana. Radim kao forenzični antropolog za područje Quebeca. S obzirom na to da nisam stigla obići provinciju, navedeni se izlet činio dobrim potezom. Osim toga, bilo mije potrebno odmoriti se nekoliko dana od kostura, poluraspadnutih leševa i tijela netom izvučenih iz rijeka.
Nikad mi nije bio problem osmisliti plan, no provesti ga u djelo oduvijek je bila prava muka. Upravo zato jednostavno pustim da se sve odvija svojim tijekom, znajući da ću uvijek imati opravdanje ako ne uspijem ostvariti planove. No, iako ne znam kako iskoristiti slobodno vrijeme, za posao sam opsesivno vezana.
Znala sam da stoji pred vratima prije no što sam čula kucanje. Masivan je i kreće se bešumno, ali odao ga je miris duhana kojim puni lulu. Pierre LaManche već je dvadeset godina direktor Zavoda za sudsku medicinu. S obzirom na to da njegovi posjeti nikad nisu društvene prirode, pretpostavljala sam da ni tog dana nije došao kako bi mi priopćio dobre vijesti. Oprezno je pokucao.
— Temperance? — Nikad prije nisam uočila koliko mi se ime rimuje s ryečju FVance. LaManche me uvijek tako oslovljava. Možda njegovu uhu skraćeni oblik jednostavno ne zvuči kako treba, a možda je doživio neugodno iskustvo u Arizoni, pa mu se riječ »temperance« usjekla u pamćenje. Kako god bilo, jedino me on ne zove »Tempe«.
— Oui?1 —Automatski sam odvratila. Došla sam u Montreal vjerujući kako izvrsno govorim francuski, ali nisam računala da će me dočekati Le Frangais Quebecois2. Savladavala sam ga korak po korak.
— Upravo sam primio poziv. — Bacio je pogled na ružičasti komadić papira koji je držao u ruci. Primijetila sam koliko mu je lice izduženo. Sve bore i brazde kretale su se prema dolje, sljedeći liniju dugačkog i pravilnog nosa i ušiju. Gotovo kao da ga je netko modelirao po uzoru na ja-zavčara. Pretpostavljala sam daje oduvijek izgledao staro, a crte lica s vremenom su postale sve izraženije. Nisam mogla naslutiti koliko mu je zapravo godina.
— Dva radnika Hydro-Qućbeca pronašla su danas nekakve kosti. —Podigao je pogled i pažljivo me promotrio. Kako na mom licu nije uočio ni traga oduševljenju, ponovno je pogledao u ružičasti papirić.
— U blizini mjesta gdje su prošlo ljeto nađene arheološke iskopine — objasnio je na gramatički ispravnom i službenom francuskom. LaManche nikad nije upotrebljavao ni skraćenice, ni govorni jezik, ni policijske izraze. — Vi ste tada bili prisutni. Vjerujem da su i ovaj put naletjeli na isto. Netko bi trebao otići i potvrditi da to nije slučaj za mrtvozorništvo.
Ponovno je podigao pogled. Brazde na njegovu licu u međuvremenu su se produbile, upii^ući poslijepodnevnu svjetlost kao što crna rupa u sebe uvlači materiju. Pokušao se nasmiješiti i četiri okomite crte proparale su mu obraze.
— Znači, vjerujete daje u pitanju arheološko otkriće?
Odugovlačila sam. Nisam planirala zaletjeti se prije vikenda do
potencijalnog nalazišta kako bih provjerila je li u pravu. S obzirom na to da sam namjeravala otputovati već sutradan, preostalo mije još pokupiti odjeću s kemijskog čišćenja i oprati ostatak, a nakon toga se zaletjeti u ljekarnu, spakirati, promijeniti uije u autu te pojasniti Winstonu, pazikući u zgradi u kojoj živim, kako će se brinuti za mačku dok me nema.
— U redu. — No, nije bilo u redu.
Pružio mi je papirić. — Želite li da Vas odvezu patrolna
Pogledala sam ga pokušavajući mu dati na znanje da mi se ideja nimalo ne dopada — Ne, došla sam svojim autom. — Provjerila sam adresu. Blizu mog stana — Pronaći ću ulicu.
Nakon toga jednostavno se izgubio. Pierre LaManche obično nosi cipele s debelim, gumenim potplatom, a džepovi su mu uvijek prazni kako ništa ne bi zveckalo ili šuškalo. Dolazi i odlazi bez najave, krećući se nečujno poput riječnog krokodila, što nekim zaposlenicima strahovito smeta
Ugurala sam kombinezon i gumene čizme u platnenu vreću, nadajući se da mi ni jedno ni drugo neće biti potrebno. Zgrabila sam laptop, aktovku i izvezeni etui za čuturicu koji je te sezone bio pravi modni hit među torbicama Još uvijek sam se uvjeravala da se neću vratiti na posao do ponedjeljka, ali jedan drugi glas u glavi neprestano se ubacivao, uvjeravajući me u suprotno.
čim ljeto nagovijesti svoj dolazak u Montreal, svi se odmah zamaskiraju u plesače rumbe. Naborana, pamučna odjeća jarkih boja počinje se šareniti na svakom koraku, a ispod nje ukazuju se butine i koža orošena znojem. Tb bestidno ljetno slavlje započinje u lipnju i traje do rujna
Svatko ga dočekuje s oduševljenjem, uživajući u njegovim slatkim čarima Ljudi započinju život na otvorenom. Nakon duge i tmurne zime kafići se sele na ulicu, biciklisti i roleri natječu se tko će prvi zaposjesti biciklističke staze, ulični festivali neprestano se izmjenjuju jedan za drugim, a bujice ljudi shjev^ju niz pločnike.
Koliko je drukčije ljeto na rijeci St Lawrence od ljeta u Sjevernoj Karolini, mojem rodnom kraju! Tamo se ono može prepoznati po lijenom izležavanju u ležaljkama na plaži, ili terasama predgrađa, ili pak na trijemovi-ma planinarskih kućica. No, bez kalendara gotovo je nemoguće odrediti kad započinje ili završava Isti je slučaj s jeseni i proljećem. Kad sam se doselila na sjever, naglo proljetno buđenje iznenadilo me daleko više od okrutnosti same zime. Ujedno je odagnalo nostalgiju prema rodnom krzgu koju sam osjećala tijekom dugih, mračnih i hladnih dana.
Razmišljala sam o tome dok sam prolazila ispod mosta Jacques-Cartier i skretala zapadno na ulicu Viger. Prošla sam pivovaru Molson na lijevoj obali rijeke, a potom i toranj zgrade Radio-Canade. Sjetila sam se ljudi koji su još uvijek zarobljeni unutra, stanovnika industrijskih pčelinjaka koji čeznu za odmorom poput mene. Zamišljala sam ih kako čeznutljivo gledaju u sunce, pogledavajući na sat svake minute. Potpuno opčinjeni čarima mjeseca lipnja, zasigurno žude za čamcima, biciklima i tenisicama.
Spustila sam prozor i pojačala radio.
2087
kianamaiart
prguitarman
gummygunk