[kozmicka-lutrija]

Što sve ne izmišljamo ne bismo li zatrpali ponornu jamu u sebi – dubinu nemanja istinski ljudskog u sebi.

[mardatann]

[kozmicka-lutrija]

[elegyforadream]

[kozmicka-lutrija]

Divlja duša / Opredmećenost

Čovjek Divlje duše je melankonik naklonjen iznenadnim i vrućim euforijama, umišljenom ludilu, sudbinskoj predodređenosti, sanjarenju o suicidu, fantazmagoričnoj poročnosti, savršenstvu (u snovima samo); voli osamu, grafičke znakove, stara gotska pismena, inicijale,-hijeroglife, ogledala mutna sjaja, bunare, vulkane postavljene paralelno s olujnim morima-oceanima mjesečev disk, strijele, tigrove. Samovoljan je. Osamljen. Čežnjiv od jednog do drugog umora uslijed beskorisnosti čežnje. Žudi za čuvstvom nedodirljivosti (fizičke), za viđenjem svojega lika u zrcalu mutne nebeske magline- to bi ga ispunilo strahotnim divljenjem ne prema sebi već prema nadnaravnim pojavama, misterijama (mistifikacije je već upoznao i nije zadovoljan.)

Zanima ga kakvu moć ima zamišljanje ništavila na ljudsku dušu, ništavilo viđeno kao ponor bez dna (bezumnost ideje o tumačenju i slikovitom viđenju ništavila); bitna njegova ludost je ludost životinjstva, središnji, vreli, životinjski dah postojanja.

Jedina otmjenost toga čovjeka (gotovo poete što je zazorno) njegova je ravnodušnost prema svemu što ga ne uzbuđuje, dakle, ono što ne zadovoljava dubokim brazgotinama ispresijecanu strasnost, divljačnost, klice profinjeno bolesne histerije i bolesnu fantaziju.

Hirovito se ponaša prema svojoj egzistenciji koja je u "jednoj mrtvoj prirodi" zabilježena kao isparavajuća žutozelena na rubu sudbinom određene truleće šume.

Taj čovjek je samo slučajno komplicirana tvorevina - možemo ga zamisliti i drugačije: kao guštera, jelena, ribu, školjku, sićušnu piramidu, pješčanu prašinu, odapetu strijelu lutalicu, taman trag putnika u pustinji postanja. U suštini (suštine su tako grozne i nezahvalne) on je centrične građe sa srcem koje valja sebi predstaviti kao makov cvijet u pejzažu sumraka, stalnog, međusobno dodirivanja sjena bilo kojeg oblika; sklon je mjesečarenju, somnabulizumu u kojima viđa simbole što označuje njegovu egzistenciju koju bi radio vidio kao Terasu guštera mjesečara, kornjače i one zlatouste aždaje koju je u svijet postavio slikar Leonid Šejka.

[belous-ai]

[kozmicka-lutrija]

Bilo nas je dvoje, vedar dan i noć, preživjeli smo ratove, ničega se ne sjećamo. Pred jutro sastali smo se u jednoj ruži, možda želji, možda zajedničkom zlatu, nejasnoj vjeri, riječi, pogledu, možda u nepristupačnom, možda nikada, možda nigdje, kao ruka koja dodiruje ruku, kao svijet koji ne može bez sebe.

[fernwhd-deactivated20220827]

Now was the day departing, c1890. Gustave doré.

[kozmicka-lutrija]

Ljubav nadolazi kao vode. Vode su mirne, ali duboke!

[aimeryjoessel]

Aimery Joëssel

[kozmicka-lutrija]

U suštini stvari, osjećanja su moj spas i moja pogibelj. Ponekad vidim svoju misao kako se kreće kao ruka koja miluje neko tijelo puno života. Ne mogu da živim u blizini bilo čega što na neki način ne diše tjelesno. Možda zbog toga imam tako malo ideja; možda je to razlog vječitom nastojanju na istim stvarima i možda me stoga ponekad guši protjecanje vremena, fiziološki, kao što se atmosfera razrijeđuje uslijed velike brzine.

[neonkontra]

[kozmicka-lutrija]

[publicdomainsurfer]

“Whom Angels Name Lenore” Illustration 23 (c. 1884) by Gustave Doré for Edgar Allan Poe’s Raven

[kozmicka-lutrija]

otvoren i nježan pejzaž gorčini ni traga u lakoj plovidbi zlatnom udolinom sve je sveto ima svoje mjesto

ljubiti i biti neznan

[miukore]

From 'Intimacy' by Hannah Cao

[elegyforadream]