Krin

"Postoji milion gradova u koje možeš da odeš, ali samo jedan u koji možeš da se vraćaš." -Balašević

[krinovavlija]

[krinovavlija]

Svi smo hrabri, ali na riječima.

Rijetkost je upoznati osobu čije riječi odgovaraju njihovim akcijama, bilo da je osoba uistinu hrabra, a pravi se dalabu ili lupa od prsa i riječi hvale sebi upućuje, a prpa uhvati kada vidi žohara u čošku njihove neočišćene kuhinje. Hrabrost, uistinu, u vidu neizbježne opasnosti, nepostoji, već strah koji tjera kosti da se pokrenu nakon kratkoročne (a u tom trenutku dugoročne) stagnacije. Takav vid 'hrabrosti' se naziva panika. Priguše se miris i okus, pojača se vrisak i sluh. Duša se stopi sa tijelom, preuzimajući ulogu svega. Forsirajući korake i bespotrebne vike, svu energiju iscrpi kao dosadni komarac koji krv pije. Razum nije opcija kada panika zauzem kontrolu uma, može se reći da se osoba Smrti prepustila. I, šta onda? Lahko je reći jedinki 'bori se', ali koliko se ljudi uistinu bori? Koliko ljudi gleda na tu hrabrost koju govore? A koliko ih se samo krije iza te riječi jer je nepoznaju? Bajke se, vidim, i dalje pričaju.

Zapamtite vuku treba obična ovca, a ne Aska.

[krinovavlija]

Subjekt veličanstveno hoda putem svojim. Pogledom kuži buđenje prirode, dok ušima sluša zov divljine. Rogovi oštri i očišćeni od neželjenog lišća, a srce ko u katedrale. Doista, jedinka njegove prirode zaslužno nosi titulu kralja šume.

Pitam se da li tako sebe vide i ljudi? Oni dostojnog njegovog hoda nikada ga ne iskazuju na površini. Duh njihovog jelena, očigledno pleše negdje drugdje. Među lavljem ili vučijem čoporu, najčešće je donji u lancu ishrane. No, ne da se, košute su na primjer poznate po oštrim (neki nazivaju i smrtnim) udarcima kopitama. Prije nego opasnost se približi, već znaju da dolazi. Načule uši svoje i prate korake tvoje. Pazi ih se, skromni ljudi inače posjeduju visok nivo tolerancije, ali zapamti. I njihov nivo ima granice.