studija
Studija – Mislav Brozović
Pokušavao sam pronaći načine na koji se „lutanje“ i „grad“ mogu prikazati u umjetničkom djelu. Tada sam još radio istraživanja na temu jer nisam imao iskristaliziranu ideju o radu. Cij mi je bio pronaći umjetnički rukopis koji se ne temelji samo u kartografskom pristupu. Jedan koji je self-contained, ali i instrumentalne (tekstualne) prirode.
Krajnji medij sam vidio kao kombinaciju crteža, tekstualnog sadržaja i fotografije. Te neke teme koji različiti mediji prikazuju - apstraktni crtež prostora, razlike vizualnog prisjećanja o vanjštini i dočaravanje mističnosti nekih heterotopija/prostora – malo sam smanjio u važnosti. Odlučio sam se više bazirati na fotografiju i tekst sa kartografskim elementima. Shvatio sam da moram ići van ako ću ovo napraviti dosljedno jer je puno lakše dobiti neku ideju o prostoru kada se tamo nalazim.
Situacionisti/derive
- kompleksni način poimanja prostora – kontrolirana šetnja koja psihološki analizira prostor
- u sebi sadrži funkcionalnu analizu prostora, namijenjen je grupnom šetanju koje je određeno po nekom pravilu
- sviđaju mi se situacionističke karte, premda sam svoje radio više doslovno – precrtavao ih od postojećih da kroz amaterski izgled prikažem osobnu interpretaciju tog prostora
- svoja pravila za derive bila su arbitrarna i često su se mijenjala jer prostoru nisam imao običaj pristupiti na definiran način
Patrick Keiller
– sociopolitičko kontekst povezan sa osobnim razmatranjima
– bombardiranje irskih nacionalista, boemski život, veliki mislilci (Edgar Allan Poe, Verlaine, Rimbaud, Sterne, Hogarth, Montaigne) i povjesni kontekst grada, imigracija,
– parkovi, spomenici, ledine i urbani centri, maleni prostori za koje se uopće ne bih sjetio kada pomislim na ideju grada
– dokumentaran pristup jest malo monoton u nekim dijelovima, ali sviđa mi se jer ima određen osobni i povijesni karakter – iz nekog razloga me podsjeća na Makavajev W.R. Misteriji Organizma
Gordon Matta Clark
- anarhitektura – nekorišteni prostori, „voids“ – Fake Estates – kupio jeftine male prostore bez ikakve upotrebe
- FOOD – restoran umjetnika, stvaranje umjetničke zajednice u Manhattanu
- garbage wall – spajanje uličnog smeća u beton, sliči psihogeografiji prostora, skulpturi koja opisuje mjesto – što je otpad nekog mjesta?
- intervencija na neupotrebljeni prostor grada, rupe unutar stare pariške zgrade, rupe u skladištu, razdvajanje kuće napola
- također je imao i radove koji kombiniraju elemente fotografije sa dotičnim kolažnim kompoziranjem (novi mediji!) uz njegove crteže – mislim da su dobar medij za eksperimentiranje - distortirani prostor u kompozicijama mi se sviđa (više fotografija sa poveznicom)
- otac mu je bio nadrealist, zasigurno je nekako utjecao na njega; apstraktni crteži i rupe u prostoru
- neke radove za mene umanjuje element gentrifikacije – rušenje starih blokova zgrada u Parizu pasivno je pomoglo tom procesu; iako je umjetnost već dugo komodifirana kasnim kapitalizmom, ne sviđa mi se akceleriranje neoliberalizma u ime “umjetnosti“.
Vito Acconci
- često se bavio raznim novomedijskim formatima – performansi, videi, instalacije uključujući i starije umjetničke tendencije (skulptura, grafika...)
- sviđa mi se različitost vrsta njegovih radova: motivi prostora koje i sam istražujem povezujem sa velikim brojem radova o tijelu (ljubavni ugrizi, slina...)
- fizički elementi mi se sviđaju jer nekako odskaču od prostora i definiraju podražaje koje on ostvaruje
Zanimljiv mi je pristup Gordon Matta Clarka u nekim kolažima. Slikao bi istu prostoriju u više perspektiva pa spojio fotografije. Rezultat je sličan 360 stupanjskoj kameri, a izgleda upečatljivije. Koristio sam tu tehniku kako bi dočarao širok i otvoren prostor Borongajskog aerodroma.
Također sam htio spojiti neku vrstu interakcije tjelesnog u opisanom prostoru, kao što je to radio Vito Acconci. Najbolji primjer toga bilo je kada me šikara blizu aerodroma porezala te fizički opis nekih prostora: pruga prekrivena iritirajućim sjemenjem trave, svoje preskakanje preko metalne ograde, svoje poimanje samog sebe kao divlje, neuredno biće kada sam se opet našao u gradu. Tematika Acconcijevih radova me podsjeća na to jer se čini jako naturalističkom.
Keillerov London mi je blizak jer promatra prostore kroz sociopolitički kontekst i spaja to sa osobnim interpretacijama naratora i njegovog ljubavnika. Prostori sadrže više dimenzija i povezuju se više asocijativno nego određenim slijedom. Sviđa mi se takav pristup, mada sam smanjio političko značenje. Intimna interpretacija značila mi je ovdje više.
Odlučio sam da završni bude serija teksta, fotografija, i crtanih karti. Format „artbooka“ je najpogodniji jer njime mogu nizati svoje rute i na lagan način ih povezivati sa prigodnim fotografijama i kartama. Puno je jednostavnije tako prožeti svoj narativ nego ga pisati u obliku dugog posta na Tumblru. Shvatio sam da je struja svijesti jedna od najvažnijih elemenata ovakve vrste rada, a ovakav oblik je upravo savršen za tako nešto.