Izašlo iz neurednog uma💫

Duša mi je ostala između njegovih ruku.🥀

[messymind10]

Iz moje šutnje mogao se roman o njoj napisati.

A.S.

[messymind10]

Kako skrivaš pogled kad me sretneš i glavu okrećeš, a sama pomisao da se nalazimo u istom gradu pali vatru u tebi...

[messymind10]

Kako samo bježiš od mene, a očajnički želiš da mi budeš blizu..

[messymind10]

U moru tmurnog nemira i sivila, budi moja šarena kapljica mira..

[messymind10]

Najružniji osjećaj je kada te jeza uhvati dok izgovaraš ono "..bit će bolje..", kako god nada ostaje...

[messymind10]

Ti uvijek moraš biti onaj ko popravlja druge.. Tvoje vrijeme još nije došlo, vrijeme kada će neko liječiti tvoje rane.

[messymind10]

Sad da dođeš korak ispred mene i zatražiš oprost, zagrljajem bih ti sve rekla i pokazala koliko mi samo nedostaješ...

[messymind10]

Sa vječito hladnim rukama ugrijala je cijeli moj svijet..

[messymind10]

Evo sad, polako, ali sigurno, oplakivam svaki onaj osmijeh koji sam doživjela pored tebe i sve te sretne dane koji ostaju iza nas...

[messymind10]

Možda mi treba odmor,

kažem možda, ali treba sigurno..

Negdje daleko, na nekoj planini,

uz snijeg i hlada jutra,

dočekana sa najukusnijom kafom i kroasanam..

Duge šetnje na svježem zraku uz ples pahulja,

uz dubokoumne razgovore ili dubokoumnu tišinu..

Ali opet mislim da bi sve to navedeno gore,

mogle da zamijene tvoje ruke..

Najveći odmor koji mogu da doživim jeste svaki trenutak

proveden držeći tvoju ruku u svojoj...

[messymind10]

Jednoga dana u zoru,

kiša će da pleše po krovu,

naše kuće,

a u njoj ćemo biti mi,

zagrljeni,

spojeni u jedno,

zaljubljeni i sneni,

sneni od umora,

od briga i problema,

ali kroz sve,

i dobro i zlo,

ići ćemo zajedno...

[messymind10]

Uvijek je kasnila,

na sve živo..

Za izlazak se spremala u zadnjim minutama,

iz kuće bi krenula kada bi već trebala da bude na odredištu..

Vječito sam je čekao,

čekao sam je na onom našem mjestu,

da bih popio sa njom onaj njen turski čaj,

koji je uvijek sa čejfom i guštom odužila koliko je god mogla..

Tako mi je vješto krala vrijeme i sekunde,

nisam ni slutio da će mi i srce ukrasti..

Topio sam se u njenim plavo-zelenim očima,

uživao u njenom pišćavom glasu,

gubio se u njenim promjenama raspoloženja,

prste preplitao u njenoj nemirnoj kosi, gdje svaka vlas svoju igru vodi,

tako sam se izgubio u njoj, a našao sam sebe..

I tako mi je ukrala srce..

Prošlo neko vrijeme, kao što rekoh gore, na sve je kasnila, pa i na to da me zavoli odmah kad sam i ja nju..

Čekao sam njenu ljubav,

tako strpljivo da sam je brzo dobio zauzvrat,

obraćao sam joj poljupce pod "sjajem ružičastih zvijezda",

obećao sam joj divne snježne noći,

obećao sam joj da će moje tople ruke uvijek grijati njene mrzle,

obećao sam joj da je jedina i da će to i ostati,

obeća sam joj ljubav, a to je jedino i tražila..

Tražila je da bude voljena, da ima podršku i razumijevanje.

Tako malo je tražila i to nije mogla da dobije..

Kada me napokon zavoljela,

ispao sam sve ono što sam rekao da nkada neću biti,

uradio sam ono što sam rekao da nikada neću uraditi..

Svu ljubav koju sam željno čekao bacio sam u Vrbas,

zajedno sa njenim srcem koje mi je sa povjerenjem dala u ruke,

u ruke koje su joj obećale čitav svijet..

[messymind10]

Gledam u tvoje ruke i umirem u želji da ih uzmem, zagrlim i poljubim..

[messymind10]

Baš me zanima koliko te poznaje,

je li me nadmašila u tome..

Zna li da si ljevak,

zna li opisati nijansu tvojih očiju,

zna li se izgubiti kao ja u daljini tvoga pogleda?

Je li joj glas stvarno tako mio i blag da te s njim odmoriti zna,

ili je kao moj glasan i nemiran?

Jesu li joj ruke stvarno toliko nježne da miluju tvoje lijepo lice i sa njega otklanjaju tmurne oblake,

ili su kao moje, kao lišće, suho jesenje?

Zna li stvarno prepoznati tugu u tvom glasu,

bol u tvojim pokretima,

sreću u onim blagim, slatkim osmijesima?

Zna li grliti onako jako, tako da dušu zagrli, baš kao što sam ja nekad grlila, ili to radi drugačije?

Da li ti stvarno srce zadrhti i jeza ti prođe tijelom kada se nje sjetiš?

Da li i nju pogledom sebi zoveš, dodirom smiruješ i lijepom riječju ozivljuješ?

Jesi li stvarno našao u njoj mir?

Da li ona zna da razumije tvoju šutnju i iz nje izvuče odgovore?

Da li ona zna da te dosada često sebi vuče, zna li da te spasi od nje?

Zna li da obuzda tvoju ljutnju, tešku kao čelik, ali opet rijetku?

Da li zna da ti je inat jači od tebe samoga?

Čini li te boljim čovjekom?

Vidi li stvarno svu ljepotu tvoje duše ili je previše zaljubljena da bi znala kako treba da te voli?

Možda je oslijepila na ljubav zbog zaljubljenosti...

Ako stvarno zna, onda joj opraštam, a ako to zna bolje od mene, nekako ću smoći snage da te pustim u njene, nevinije ruke..

Svjesno to kažem, a i sama znam da lažem...

[messymind10]

Već odavno sam zamrzila nedjelju. Svaka mi te uzimala sve više. Nisam ni slutila da će nam nedjelja biti zadnji sretan dan. Sve bih dala da se vratim u tu kišnu noć i tvoje auto makar na par minuta.. Da moja ruka ne bude prazna i hladna, da me ugrije tvoja prisutnost, omiluje tvoj osmijeh i podigne sa dna tvoja lijepa riječ, da me odmori tvoj blagi i mnogo dragi glas kojeg se uželjeh.. Umorna sam od ovog nedostajanja i fali mi sve vezano za tebe, ti, sve tvoje i sama sebi što sam bila dok si pored mene bio..

[messymind10]

Kiša se spušta nad našim malim gradom, tamni oblaci su se nadvili nad njim i vjetar ih ne šalje dalje.. U prsima nekakva praznina, riječima neopisiva. Misli isto neka pošarana stranica lista. Teško je opisati stanje u kojem se svi mi nalazimo, mjesto na koje nas razmišljanje vodi i hladnoća koju oko srca osjećamo. Tako mladi, a već su napustili ovaj svijet... Niko od nas nije znao da će ih zadnji put sresti taj dan, a ni oni sami nisu znali da će im biti posljednji dan kojim hode ovim svijetom.. Možda da smo znali, nasmijali bi im se još jednom, zagrlili ih, rekli nešto lijepo, popravili im dan, zato što bi oni nama to, sigurno, tako uradili. Velike su ovo lekcije za nas i ogromna je ovo tuga za naša srca. Mislim da je vrijeme u kojem se nalazimo sviju nas okrenulo unazad i vratilo film u glavi za stvari koje smo rekli, uradili i postigli ovih godina, mjeseci, dana.. Svi smo se mi zapitali neka pitanja i tražili odgovore duboko u sebi. Došli smo do te stanice na kojoj se trebamo osvrnuti na naše postupke i na našu ljudskost. Trebamo svi sebi obećati da ćemo svakog novog dana biti bolja verzija sebe, da ćemo biti dobri prema drugima i popraviti im dan, razumjeti ih i biti podrška. Nikada ne znamo ko se s čim bori duboko u sebi, ne znamo šta ga čeka kada kućni prag pređe i kakve mu muke sna ne daju.. Ne dozvolimo sebi da povrijedimo nekoga, da neko zbog nas ne može da zaspi, jede i da se smije. Budimo bolji prema drugima oko sebe, budimo podrška i pružimo ljubav. Nje najmanje ima u današnjem vremenu, a najviše nam je potrebna svima. Nikada ne znamo koliko još imamo vremena da uradimo neke stvari, a za ljudskost nikad nije kasno. Ne čekaj ni dana, počni odmah, reci nekome da ga voliš, da je lijep, poseban, dokaži sebi dragim osobama da bez njih ne bi bilo isto.. Poljubi svoje roditelje, zagrli ih, reci im da ih voliš i zahvali im se na svemu. Pomiluj brata i sestru, zagrli ih čvrsto neka vide da u tebi imaju oslonac građen od čelika. Popričaj sa prijateljima, daj im savjet, pruži ruku, vrati osmijeh na njihovo lice. Pusti ljubav iz svoga srca, neka ona svojom jačinom vuče druge da rade isto, budi bolji preba drugima, prema sebi. Ne dozvoli da dođe dan kada ćeš se kajati što si nešto pogrešno uradio, rekao ili mislio. "Izvini" i "volim te" nikada ne gube svoju vrijednost. Ne čekaj ni sekunde, budi dobar i budi dobrotu u drugima.

[messymind10]

Može tvoj potpis na njegovo srce naravno, ali preko mog koji sam potpisala herojskom koju ni korektorom prekriti ne možeš.