Foto: Rezidencija tradicionalnog vladara, arh. Biserka Šavora, Kaduna, Nigerija, 1976., fotografirala Biserka Šavora
Arhitektica Biserka Šavora iz Zagreba djelovala je u Nigeriji od 1973. do 1980. godine u sklopu tehničke pomoći Jugoslavije toj afričkoj zemlji.
Intervju donosi i otkrića, stručnoj i kulturnoj javnosti do sada nepoznate informacije o realizacijama Biserke Šavora u Nigeriji te realiziranoj vili u Maroku, radu zagrebačkog arhitekta Raoula Melinčevića.
Intervju je dio serije u suradnji projekta Motel Trogir i portala Vizkultura.
Kako je došlo do toga da ste otišli u Nigeriju?
Godine 1972. osvanuo je natpis u Društvu arhitekata Zagreba: Traže se arhitekti za rad u Nigeriji. To sam pročitala i kako sam i ranije puno čitala o pomorcima, istraživanjima, Africi, Stanleyju i Livingstoneu, na to sam se prijavila. Na taj moj interes utjecala je i arhitektica Dragica Očko Crnković na čijem sam predavanju bila na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu na kojem je govorila i pokazala dijapozitive o vlastitim afričkim epizodama. Na fakultetu sam i shvatila i da, uz njemački i francuski, u školi stranih jezika moram upisati i engleski ako ikad želim otići u te zemlje. Tada nisam bog zna kako govorila engleski, ali na intervju sam otišla. U Ljubljanu nas je na intervju otišlo trideset, odabir su vršili Nigerijci, a samo je nas troje i potpisalo ugovor. To smo bili kolega Barišić, Drago Muvrin i ja. Malo ljudi je prihvatilo taj posao zato jer plaće nisu bile velike, čak su bile vrlo skromne, a računalo se da će trebati platiti stan i sve ostalo. No, nas troje je i otišlo u studenome 1973.
Gdje ste išli u Nigeriji i kakav je bio vaš prvi dojam o toj zemlji?
Imali smo mogućnost izbora rada u glavnom gradu (tada Lagosu, op. S.Š.) ili na sjeveru zemlje i ja sam odabrala sjever. Savjet da idem na sjever Nigerije dao mi je prijatelj mog oca, Teodor Wickerhauser, profesor na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu koji je u Nigeriji proveo šest mjeseci sredinom 1960-ih. On nije tamo boravio u sklopu tehničke pomoći, već je bio poslan od Veterinarskog fakulteta da nauči o tropskim bolestima kako bi mogao to i predavati budući da su tada u Jugoslaviju na studij dolazili i brojni studenti iz tropskih zemalja. On je bio tri mjeseca na sjeveru i tri na jugu zemlje. Rekao mi je dvije stvari. Prva da je klimatski bolje ići na sjever budući da je na jugu jaka vlaga, a drugi da je jug jako napučen i ako nestanem to nitko neće primjetiti, dok se na sjeveru svi bijelci međusobno znaju.
U Nigeriju sam otputovala s kolegom Barišićem i to preko Rima. On je ostao u Kanou gdje je dobio zaposlenje (no na kraju nije ostao dugo budući da mu je supruga tamo umrla od malarije, op. S.Š.) , a ja sam dalje išla za Kadunu. Kaduna na njihovom jeziku znači Crocodile Town, ali oni više nemaju ni krokodila ni divljih životinja jer je sve istrebljeno, osim u nacionalnom parku.
Došli smo noću i to je bilo ugodno, osjeća se sasvim drugačija, tropska, klima. Već po tome znate da i arhitektura tu treba biti drugačija.
Prvi aerodrom je bio moderan, a kad sam došla u Kadunu gdje je aerodrom bio znatno manji, već se vidjelo da sam stigla u neku periferiju. Međutim, kako me taksi vozio u Ministarstvo radova gdje sam se trebala javiti, vidjelo se odmah da su to aleje. Englezi su ih postavili urbanistički.
Samo ministarstvo je imalo više odjela: građevinu, arhitekturu, strojarstvo i elektrotehniku. Tu sam se po dolasku prijavila, misleći da će me negdje dodijeliti, no oni su rekli da ostajem tu gdje jesam i da ću projektirati baš za ministarstvo. Kako sam kasnije saznala, u Nigeriji tada nisu nikome dali da kupi ni zemlju, ni objekte. Ministarstvo je gradilo i stambene i javne zgrade, i oni su te objekte povoljno iznamljivali.
Mi koji smo radili za Ministarstvo smještaj smo dobili besplatno. Imala sam sreću da sam živjela u jednoj kolonijalnoj kući s velikim trijemom. Prije dodjele tih kuća smjestili su nas u hotele, a to je bilo zgodno jer su tamo bili i oni koji su odlazili i mi koji smo tek došli, pa su nam davali kojekakva uputstva i informacije.
Koji je bio vaš prvi posao u Nigeriji, odnosno što ste tamo radili?
S prvim poslom sam bila iznenađena. Podšef, koji je bio Egipćanin, donio mi je potpisanu odluku – sve je tamo išlo pismeno – da trebam projektirati vatrogasnu postaju u Kaduni. Tu imate velika vatrogasna vozila i to mora biti i visoko i dugačko i široko. Tu sad nema starih elemenata, drvenih grednika, već mora biti korugirani ili naborani beton, ili ljuske. Nadvoji koji podnose velike ugibe itd. Stanica je trebala imati i toranj, mjesto za presvlačenje itd. Sve sam to isprojektirala i predala, da bi me taj podšef čim sam predala odveo u toj istoj Kaduni u već izvedeni objekt vatrogasne stanice. I pokazao mi je da je to slični objekt, naime, to se bitno drugačije i nije moglo izvesti. I tu sam shvatila da njima taj moj projekt uopće nije trebao, nego da su me testirali i ja sam taj test prošla.
Onda sam počela raditi ono što im je trebalo. Bili su to pojedini niskobudžetni stambeni objekti za Kadunu ili gdje je bilo potrebno. Radilo se o nizovima zgrada za različito osoblje. Npr. Ministarstvo je bila zgrada od nekoliko krila, imala je veliki, široki, trijem, i tu su pred svakom prostorijom sjedili messangeri. I ako je nešto trebalo, ne ideš ti, nego to rade messangeri. Ako treba ići u banku, u redu će stajat messanger itd. I to je imala svaka soba. Telefona nije bilo, ako je radio ponekad. Jednom sam se jako iznenadila kada su me nazvali u Ministarstvo:
- Je li to Biserka Šavora?
- Mi smo Điđi i Vojo iz Sarajeva, evo nas u Sokotu (gradić u saharskom dijelu Nigerije, op S.Š.).
Kolege su isto došli kao tehnička pomoć.
Messengera i drugih zaposlenika je bilo puno i ti objekti su bili za to i drugo osoblje.
Kod tih projekata bitno ih je bilo prilagoditi klimi, a iz iskustva se pokazalo da su za to najpogodniji čipkasti zidovi tj. oni sa šupljim betonskim blokovima i cross ventilacija, dvostrana prozračnost. Kuće su bile prizemnice ili katnice.
Koliko je tih kuća izvedeno?
Što je sve od toga izvedeno ne znam. Naime, mi smo samo projektirali. I nakon što je projekt gotov, sve preuzima Quantity Serveyer tj. troškovnik i statika i vi s tim više nemate ništa. Oni vas ne obavještavaju što se i kako gradi, pa i nisam znala što je sve od toga izgrađeno. I odgovornost je bila na drugima.
Od drugih projekata, radila sam i biroe za Ministarstvo edukacije. To je bila katnica s jedno dvadesetak ureda koja je potom i izvedena u blizini Ministarstva u Kaduni. Moram reći i da su Nigerijci općenito bili jako uslužni i imali puno poštovanja prema meni. Za usporedbu, kad me još u Zagrebu šef poslao iz biroa Lavoslava Horvata u Bijelo Polje u Crnu Goru da donesem projekte za neku nadogradnju pa sam tamo išla sa statičarem, doživjela sam da se lokalni inženjer meni uopće nije obraćao, nego statičaru i njega pitao, a statičar bi onda pitao mene koja sam stajala pored, pa bi mu prenio.
U Kaduni ste radili i na projektima individualnog stanovanja. Kakve su to bile kuće?
Poneki put su za posebne ljude tražili projekte za kuće. Na primjer, za američkog konzula koju je radio neki Englez. Povremeno su dolazili takvi zahtjevi i kuće nisu bile tipizirane. Nisam znala za koga se projektira, a projektirala sam ih pet, šest.
S tim Amerikancima sam si bila i dobra, a povezao me jedan Švicarac koji me upoznao i s dr. Petkovićem iz Beograda. Rekao mi je da ima jedna Amerikanka koja živi sama i priređuje filmske večeri. Amerikanci su inače imali bogato opremljene kuće, sve je dolazilo iz Amerike, čak i sva hrana. Imali su liste na kojima bi samo označili što im treba i to bi stiglo. Na toj listi je bilo i vina iz Jugoslavije, s otoka. Pozvali su me i otišla sam na tu projekciju kod Barbare Channon I tu večer pustila je film Fidler on the Roof/Guslač na krovu, sniman u Turopolju i ja se sva uzbuđena unesem u prepoznavanje lokacija gdje je snimano. Na tradicionanoj arhitekturu na fakultetu u Zagrebu sam imala rad iz drvene turopoljske arhitekture i počela sam na glas prepoznavati Buševec, Lomnicu itd. Tu smo se jako sprijateljile.
Kako je došlo do narudžbe za rezidenciju lokalnih vladara - vašeg možda najznačajnijeg projekta u Nigeriji?
Pozvao me šef, Australac, Mister Gullwel, koji je rekao da njihovi tradicionani vladari dolaze nekoliko puta godišnje u Kadunu na pregovore sa Vladom. To su razgovori oko otkupa zemlje budući da u Nigeriji tada zemlja nije pripadala pojedincu nego plemenu. Oni su dolazili s više žena i djece i to traje po nekoliko dana. Postalo je nezgodno da se oni smještaju u hotele jer ih potpuno zauzmu i plan je izgraditi kuće za svakoga od njih. To se radno zvalo Visiting House. Tih tradicionalnih vladara je u North Central Stateu bilo sedam. Dobila sam zadatak da napravim dva prijedloga i posjetim svakoga od njih da sami izaberu koju kuću žele i to će im se izgraditi.
Foto: Rezidencija tradicionalnog vladara, arh. Biserka Šavora, Kaduna, Nigerija, 1976., fotografirala Biserka Šavora
Do tada mi je bilo poznato da se u tradicionalnoj arhitekturi u Nigeriji kuće rade od zemlje, iskopaju se jarci i unutar tog iskpanog prostora se grade ili okrugle ili četvrtaste kuće, ali oko unutarnjeg dvorišta. Tamo je vatra koja se seli tek za kišne sezone. Pritom se grade različiti objekti za žene, muškarce i za stoku. Razlika je i ako selo ima žitarice, a onda i silose. Većina je imala proso. Ulazi se kroz jedan prostor koji je zaseban, dakle ne ulazi se diretno u to unutrašnje dvorište, i tu se muškarci zadržavaju i razgovaraju.
Budući da se radilo o tradicionalnim vladarima pretpostavila sam da bi njima takav neki koncept odgovarao. Napravila sam onda jedan projekt s takvim unutarnjim dvorištem, ali mi je došla i misao da su muški i žene odvojeni i da su to dva svijeta. I da je taj neki središnji dio taj gdje primaju pregovarače iz Vlade. I tako sam razradila dva kruga, a onda se još objekt spuštao od prvog kata prema nižem. To je bio jedan prijedlog, a drugi je bio oko untarnjeg dvorišta, sve zatvoreno.
Foto: Rezidencija tradicionalnog vladara, arh. Biserka Šavora, Kaduna, Nigerija, 1976.
Predstavila sam oba projekta svakome od njih sedam i njih svih sedam je izabralo taj moderni, ne oko unutarnjeg dvorišta, već s protočnim centralnim dijelom i zaokruženim dijelom za muške i ženske članove obitelji. I to je ispalo dobro. Međutim, tu su već polako u zemlji počinjala politička previranja. Bilo je to vrijeme vojne diktature generala Yakubua Gowona i vladao je mir, i sad najedanput prevrat. Bilo je to 1975. godine i tada su odmah smjenjeni svi šefovi. Kuća na kat koja se trebala graditi zbog toga nije izgrađena. Pakistanac i Indijac koi su bili novi šefovi su tražili da objekte svedem na prizemlje, jer da neće graditi tako luksuzni objekt i to sam napravila.
Foto: Rezidencija tradicionalnog vladara, arh. Biserka Šavora, Kaduna, Nigerija, 1976., fotografirala Biserka Šavora
Gdje su te kuće u Kaduni?
Nisu ih stavili zajedno, nego su trebale biti raspršene na način da je svaka od tih sedam trebala biti ili na teritoriju plemena ili da je lokacija graničila s njihovim teritorijem, ali sve je bilo u Kaduni. Ima razloga zašto nisu bile grupirane zajedno. Naime, Vlada pregovarajući s njima nije htjela da oni budu u dosluhu.
Ono što znam je da 1975/6. godine izveden jedan takav reducirani objekt, taj bez kata, tj. ja sam doživjela da je jedna kuća izvedena, a za druge ne znam. Na engleskom su se zvale Guest House for Head of State ili Guest House for Traditional Rulers. Kad sam čula da se to gradi, potajice sam morala doći slikat jer mi ministar nije dopuštao budući da mi je jako zamjerio što sam tada već otišla iz Ministarstva na novi posao na Sveučilište.
U vrijeme rada u Kaduni projektirali ste i jednu vilu, ali za Australiju. O čemu se radilo?
Nakon što sam isprojektirala te kuće za tradicionalne vladare, pozvao me tadašnji šef, Mister Gulwell, koji je time očito bio vrlo zadovoljan, i rekao mi da je on tradicionalni, staromodni arhitekt, a vidi da sam ja moderna arhitektica i da želi za sebe u Australiji izgraditi modernu kuću. Rekao je da se u dogledno vrijeme vraća u Brisbane, a to je otprilike slična klima kao u Kaduni. Rekao je da supruga i on nemaju djece i da im često dolaze prijatelji iz drugih gradova koje smještaju u Guest House. I bilo bi dobro da kuća ima bazen. I tako sam dobila narudžbu i napravila taj projekt.
Na zadanoj lokaciji je bilo puno prostora. Kuću sam koncipirala u segmentima koji čine krug, oko centralne točke koja je bio bazena. Bila je prizemna i sa različitim visinama krova u odnosu na segmente. Tu je svjetlost prodirala s različitih strana.
Kako se nakon prevrata sve odvijalo jako brzo, on je brzo napustio Nigeriju, uzeo je te nacrte i ne znam je li ta kuća u konačnici i izgrađena. Bio je jako zadovoljan projektom, a meni je to bio zadnji projekt na kojem sam radila u Kaduni.
Više projekata realizirali ste i za sveučilište u Zariji. Kako je došlo do vašeg preseljenja u Zariju i o čemu se sve radilo?
Na projektu za Sveučilite Ahmadu Bello u Zariji, najvećem sveučilištu na sjeveru zemlje, počela sam raditi dok sam još radila u Kaduni i oni su me pozvali da dođem raditi za njih. Prvo sam imala ferje, a nakon toga sam napustila ministarstvo i preselila se u Zariju. To mi je ministar strašno zamjerio. Prvo mi nije dugo htio dati otpusno pismo, a ja sam već počela raditi za sveučilište. Dolazila sam barem šest i više mjeseci pod prijetnjom da će me poslati natrag u Europu ako ne reguliram status. No, on je strašno zamjerio to da sam otišla ne pitajući njega, a ne pitajući njega je bilo to što nakon državnog udara mjesecima nisam dobivala nikakve poslove. Tek bi mjesečno dobivala dva, tri pisma. Mislila sam da ću dobiti otkaz ako ništa ne radim. A radilo se o tome da su oni sustav preorganizirali na način da su na pozicije došli oni vičniji korupciji pa su ti ljudi onda naručivali projekte (outsorsali, op.S.Š.) za Ministarstvo od vanjskih suradnika i na tome dobivali provizije, mito. Zato mi više nismo imali posla. Osjećala sam već kad je šef naručivao kuću za sebe da se nešto događa, moglo se osjetiti u zraku, ali ne znate dok se ne dogodi.
No, kao što smo sve radili za vladu, tako je i univerzitet kad nije imao dovoljno svojih projektanata, projekte ponekad naručivao od Vlade i tako sam ja dobila narudžbu projektirati otvoreni teatar (Student Theatre). Povezala sam sve te sadržaje unutar kruga, organski povezana. To se danas nalazi u jednom dijelu kampusa, koji je inače bio sav moderan.
Studentsko kazalište, Sveučilište Ahmadu Bello, Zarija, arh. Biserka Šavora
Bio je to početak moje suradnje sa sveučilištem, a njima sam spomenula sam da više nemamo baš projekata u ministarstvu, na što su oni rekli da bi mogla doći predavati kod njIh pa da ne moraju pozivati nekoga iz Europe. Dobila sam titulu predavača za projektiranje javnih zgrada.
U Zariju, koja je sedamdesetak kilometara od Kadune, sam se onda i preselila.
Što ste još projektirali za sveučilište?
Osim teatra, projektirala sam oko 1977/78. i jednu predavaonu, Lecture Hall. To je samostojeći objekt za stotinjak slušača.
Ostalo su bili projekti iz pejzažne arhitekture.
Prvu godinu sam vodila vježbe iz projektiranja i to javne zgrade. Tada sam imala hotele, restorane i škole.
Nakon godinu dana predavanja o javnim zgradama, pozvao me dekan i rekao je da se kolegica koja je predavala pejzažnu arhitekturu vraća natrag u Poljsku i da bi oni rado da preuzmem taj predmet. To me ostavilo u totalnom iznenađenju. Pitala sam samo da li je kolegica imala skripta i da mi da vremena da vidim kako je to pokriveno, što se ispostavilo da je, a i naša Data Room, kako se zvala knjižica, je imala literature. Svaki put bi učila da bi mogla predvati.
Tada su krenuli i pejzažni projekti. Kako se koja kuća dovršavala, išlo je uređenje i to je došlo do mene po liniji predavačice. U sklopu sveučilišta napravila sam jedno četiri međuprostora.
Radila sam i neke privatne kuće, kako me već tko od poznanika zamolio.
Biserka Šavora sa svojim studentima u Zariji.
I kuće za tradicionalne vladare i studentsko kazalište imaju uporište u tradicionalnoj nigerijskoj arhitekturi, a istovremeno su moderni. Možete li još elaborirati taj utjecaj na vašu arhitekturu?
Bila sam zadivljena domišljatošću lokalne izgradnje koja mi je djelovala skulptorski. To povezivanje arhitekture kao skulpture mi je bilo nadahnuće. Nigerija je uglavnom nizina i prisutnost horizonta vas stavlja u odnos neba i zemlje pa mi se činio da sve što nastaje između treba biti slično prirodnim oblicima, od mravinjaka do toga što grade ljudi.
Kakva je bila jugolavenska enklava na sjeveru Nigerije? Tko su bili ti ljudi, koje su poslove obavljali? Gdje ste se družili?
Prva osoba koju sam srela bio je dr. Milorad Petković iz Beograda koji je bio savjetnik za ekonomiju i dosta mi je pomogao u početku da se snađem.
Svi mi sastajali smo se u Kaduna Clubu. Takvi klubovi postojali su u svim gradovima u Nigeriji.
Kad sam stigla u Nigeriju, u Kanou je već neko vrijeme djelovao arhitekt Milan Petrović iz Beograda, porijeklom Dalmatinac, koji je već imao i nekoliko izvrsnih izvedenih projekata. Bili su to javni objekti koji su implicirali tradicionalnu arhitekturu u smislu kupole i zidova koji omogućavaju prozračivanje. Radilo se o hotelima, restoranima i nekim zgradama za ministarstva.
Stražarnica na ulazu u kompleks javnih zgrada u Kanou, arh. Milan Petrović, fotografirala Biserka Šavora
U kontaktu sam ostala i s arhitektom Dragom Muvrinom koji je bio u Lagosu, no nikad nisam otišla u njegovu čuvenu vikendicu u Badagryju jer je to bilo daleko, a koja je bila sastajalište Jugoslavena.
Vikendica arhitekta Drage Muvrina u Badagryju, izgrađena po vlastitom projektu.
Kakav je bio život u Nigeriji?
Društveni život je bio jako razvijen. Imali smo svaki vikend večeri s plesom i razgovorima. Ja sam npr. kod sebe organizirala maskenbal za koji sam zamolila da se muškarci obuku u žene i obratno. To je onda bila proglašena i jedna od najboljih večeri, s tim da je hrane ponestalo jer sam krivo procijenila trajanje, a trajalo je do jutra idućeg dana.
Moram reći da koliko god samo mi donijeli Nigerijcima kroz tehničku pomoć, toliko su oni i dali nama, kroz druženja i učenje prihvaćanje nečega drugačijeg. Bila je tu i mogućnost druženja s ljudima iz cijelog svijeta.
Živjelo se dobro, ali skromno. Air condition npr. nisam imala. Nakon godinu i pol se smjelo dobiti dopust za natrag u Jugoslaviju i najčešći odgovor ljudi koji su se vratili nakon tih ferija doma bio je: opet mi je mozak radio, jer kod nas nije bilo takvih vrućina.
Malariju sam preboljela sedam do deset puta. Na kraju sam od malarije praktički ostala bez bijelih krvnih zrnaca i otpornosti organizma i nisam se više smjela vraćati.
Postoje li neki od manje poznatih projekata arhitekata iz Hrvatske i Jugoslavije na afričkom kontinentu za koje znate iz tog vremena?
Znam za vilu u Maroku koju je projektirao zagrebački arhitekt Raoul Melinčević (Melincevich). Ta je kuća bila proporcionalno savršena. Isto na tragu tradicionalne arhitekture. Imala je čipkaste zidove i bazen.
Nakon Nigerije i povratka u Zagreb, on i ja smo zajedno putovali u Tunis po zadatku za projekt dvije vile za sinove jednog industrijalca. Za te kuće sam trebala raditi uređenje okoliša, a on arhitekturu, no nakon što smo predali idejne nacrte ne znam što je s tim kasnije bilo.
Raoul Melinčević je inače puno radio sa Zagreb projektom i to makete. Bio je i voditelj ureda Industrogradnje u Bagdadu. Dao je i pošišati lipe uz Umjetnički paviljon i od onda do danas se to nastavilo tako održavati.
Spomenuli ste da se prije odlaska u Nigeriju radili u uredu kod Lavoslava Horvata. Kakvo je bilo to iskustvo?
Bio je to jako konzervativni ured i znala sam da tu ne mogu napredovati ali i da ne želim cijeli život provesti na relaciji Ilica – Petrinjska, gdje se nalazio. I to je bio jedan od razloga zašto sam otišla u Nigeriju.
S kojim vašim projektom ste najzadovoljniji i zašto?
S rezidencijom za tradicionalne vladare, pa i zato jer su sva sedmorica od dva ponuđena projekta odabrali taj koji je i realiziran.
Autor teksta i projekt Motel Trogir zahvaljuju dr. sc. Mojci Smode Cvitanović s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu na kontaktima, stručnim savjetima i ljubaznoj suradnji na ovom i drugim intervjuima.
Objavljeno na portalu Vizkultura, 30. rujna 2021.
Projekt Motel Trogir u 2021. godini podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.
izzy806
areudirty
germansingergirl
theartofmadeline