Toliko dugo ne postojimo
Godinama nisam stopila svoje ime uz tvoje prezime,
Nisam se nadala da ću te sresti na ulici pa me čudi da već tri godine nisam
Nisam te sanjala toliko dugo da ni ne pamtim poslednji san
Zaboravila sam tvoju boju glasa i pogled
Pokleknula sam i po prvi put nastavila dalje
Imala sam bezbroj košmara iz kojih sam se budila u znoju i nisam patila što me nisi zagrlio
Sve u životu prođe, pa je i ovo između nas negde duboko ostalo zakopano
Ne mogu da verujem da si nestao posle toliko godina, pisama, suza i molitva
Tebe zaista nema, ni u jednom ćošku svemira i moje duše ne postoje više tvoji tragovi
Čovek sa dva imena, lica i srca ostao je samo među stranicama mojih knjiga, stranim licima, raskrsnicama koje uvek izbegavam
Nema te više, nakon osam godina, gotovo je
U mojim grudima je nestao onaj sulud osećaj
Kako sam te skoro jednu deceniju čuvala u sebi - ostaje mit
I ne kopkaju me više pitanja, sve sam ti oprostila i bacila sam poslednje uspomene na tebe sa terase još prošlog avgusta
Ali kada bih se pitala, samo bih htela da znam da li si me ikada voleo zbog svega što jesam ili zbog toga što si znao da nikome na celom svetu nije stalo do tebe kao što je meni
Znam da bi lagao, zato smo i trajali toliko koliko jesmo
Jedan tvoj dodir i laž sasvim su dovoljni da zaboravim sve što znam…
















